Povodom njenog gostovanja na skorašnjem Weekend Food Festivalu u Rovinju gdje će održati prezentaciju o naporima u smanjenju bacanja hrane i učinkovitoj uporabi resursa, razgovarali smo s Biljanom Borzan, zastupnicom u Europskom parlamentu.
Istraživanje pokazuje kako se na europskoj razini 55 posto hrane baci u kućanstvima, 18 posto u fazi prerade, 11 posto u fazi primarne proizvodnje, 9 posto u ugostiteljstvu i 7 posto u prodaji i distribuciji, naglašava Borzan.
Europski parlament imenovao vas je 2016. godine za glavnu izvjestiteljicu za Izvješće o inicijativi za učinkovitu uporabu resursa, smanjenje rasipanja hrane te poboljšanje sigurnosti hrane, a godinu potom izglasan je i Izvještaj. Što se po tom pitanju učinilo u praksi?
Moj izvještaj izglasan je 2017. godine, dobio je gotovo jednoglasnu podršku EU parlamenta i jedna od najvažnijih stvari u njemu je bilo donošenje zajedničke metodologije, odnosno načina za mjerenje bacanja hrane u Europi. Naime, podaci s kojima se tada baratalo su bili procjene dobivene na različite načine u različitim državama, tako da nismo zapravo znali koliko se točno baca. Države su to radile na razne načine, neke su mjerile prema razvrstanom komunalnom otpadu, druge koristeći anketna istraživanja, treće su davale okvirne brojke. Neke su mjerile neiskorištene poljoprivredne viškove kao bacanje hrane, druge nisu i tako dalje. Sukladno tome, podaci su bili jako šaroliki.
Zajednička metodologija je nakon toga dogovorena i od 2020. je koriste sve države članice. Slijedom toga, saznali smo da je te godine u EU bačeno 57 milijuna tona hrane, dok je za Hrvatsku ta brojka 286.379 tona hrane. To je iznimno bitno radi sljedeće važne točke mog izvještaja koja se odnosi na to da se države članice obvežu kako će do 2030. prepoloviti količine bačene hrane. To ne bi bilo moguće bez polazišne točke, a to su rezultati mjerenja za 2020. dobiveni zajedničkom metodologijom.
U svom izvještaju sam također tražila da se naprave službene EU smjernice za doniranje hrane koje na jednom mjestu objedinjuju upute i savjete kako urediti sustave doniranja hrane, a da se pritom poštuju svi EU propisi i ne ugrožava sigurnost hrane te zdravlje primatelja donacija. Europska komisija se maksimalno angažirala i krajem 2017. tražene smjernice su objavljene, a ja sam ih hrvatskoj javnosti predstavila na konferenciji u Zagrebu.
Sustav rokova trajanja hrane, odnosno činjenica da više od polovice građana EU ne razumije razliku između “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”, uzrok je za oko 10 posto sve bačene, a jestive i zdravstveno ispravne hrane. Naime, hrana koja nosi oznaku “najbolje upotrijebiti do” može biti dobra još tjednima i mjesecima nakon isteka tog roka. Očekujemo da će Europska komisija uskoro predstaviti prijedlog nove oznake trajanja koja neće buniti građane.
Kako bi se olakšalo opremanje humanitarnih organizacija opremom iz fonda FEAD, kroz izvještaj sam od Europske komisije tražila da se procedura povlačenja sredstava ubrza i pojednostavi. To se i dogodilo krajem 2018. i nakon toga je Hrvatska počela značajnije koristiti taj fond.
Spomenuli ste uistinu ogromne količine bačene hrane, kako na razini Europske unije, tako i na našoj nacionalnoj razini. Kako to možemo smanjiti?
Brojke su ogromne, ispada da 10 posto sve hrane koja dođe na europsko tržište završi na otpadu, i to u situaciji kada je hrana radi inflacije i rata u Ukrajini sve skuplja. Pozitivno je što sada imamo službenu polazišnu točku za smanjenje količina bačene hrane. Države EU-a obvezale su se do 2030. prepoloviti te količine, što znači da je cilj za Hrvatsku do tog datuma imati manje od 143 tisuće tona bačene hrane godišnje.
Istraživanje također pokazuje kako se na europskoj razini 55 posto hrane baci u kućanstvima, 18 posto u fazi prerade, 11 posto u fazi primarne proizvodnje, 9 posto u ugostiteljstvu i 7 posto u prodaji i distribuciji.
Ako se pogledaju podaci koliko kilograma se baci po glavi stanovnika, na razini EU to je 127 kg, dok je za Hrvatsku ta brojka 71 kg. Prema istim kriterijima Hrvatska je druga najbolja po tom kriteriju, odmah iza Slovenije (68 kg). Najviše hrane po glavi stanovnika se baci na Cipru (397 kg), Danskoj (221 kg) i Grčkoj (191 kg).
No, dok god ima gladnih ljudi, a skladišta socijalnih samoposluga i pučkih kuhinja nisu puna, svaki kilogram bačene hrane je previše. Osim toga, za njenu proizvodnju potrošeni su resursi – rad, gorivo, voda, zemlja, koji su ograničeni i vrijedni. To je nešto što je generaciji naših djedova i baka bilo nezamislivo. Potrebno je poduzeti sustavne mjere da se situacija poboljša, na primjer olakšati doniranje pokretanjem banke hrane.
Hrvatska dakle po bacanju hrane i ne stoji tako loše ako se gleda per capita prosjek zemalja Europske unije. Ipak, treba raditi na tome da hrana dođe do potrebitih, a ne da se baca. Što se tu može učiniti? Hoće li najavljeno otvaranje Banke hrane pomoći u tome da se više hrane donira, a manje baca?
Pokretanje banke hrane, oko čega svakako treba pohvaliti Ministarstvo poljoprivrede, velika je stvar, no samo po sebi neće riješiti problem. Dok sam kao izvjestiteljica Parlamenta radila na izvještaju naišla sam na cijeli niz primjera dobre prakse iz zemalja EU-a u kojima je doniranje solidno uređeno.
Talijani su donijeli zakon o donacijama koji je već u prvoj godini primjene polučio rezultate. Njime su u detalje uredili odgovornost za doniranu hranu, porezna rješenja i pojednostavili procedure pri doniranju. Francuzi su išli na zakon koji je obavezao trgovce da moraju potpisati sporazume o trajnoj suradnji s humanitarnim organizacijama. Danci imaju vrlo organiziran volonterski sektor koji je odlično premrežen digitalnim rješenjima, Španjolska ima razgranatu i dobro opremljenu mrežu banaka hrane te značajne porezne olakšice za tvrtke koje doniraju.
No da bi se kod nas primijenila slična rješenja, potrebno je stvoriti određene preduvjete. Prvo je potrebno podići razinu opremljenosti posredničkih organizacija. Možda najveća prepreka značajnom povećanju doniranja hrane je neopremljenost posredničkih organizacija. Osim u Zagrebu, humanitarnim organizacijama kronično nedostaje kamiona, kombija, hladnjača i skladišta. Donacije često nema tko preuzeti, prevesti i adekvatno skladištiti i to u značajnoj mjeri odvraća donatore. Kako bi se olakšalo opremanje humanitarnih organizacija opremom iz fonda FEAD, kroz izvještaj sam od Europske komisije tražila da se procedura povlačenja sredstava ubrza i pojednostavi. To se i dogodilo krajem 2018. i nakon toga je Hrvatska počela značajnije koristiti taj fond.
Jedan od načina za povećanje doniranja hrane, a koji bi bio relativno jednostavno provediv i u Hrvatskoj, podizanje je marketinške privlačnosti donatora i doniranja. Zato sam s Mrežom hrane još 2017. pokrenula inicijativu “Najdonator”.
Upravo priznanje “Najdonator” nedavno ste dodijelili petu godinu zaredom. Kako ste zadovoljni razvojem ovog humanitarnog i društveno odgovornog projekta?
Problem bacanja hrane ne može se riješiti samo odredbama i zakonima, potrebno je mijenjati i svijest. Zato smo pokrenuli inicijativu “Najdonator”, kojom na godišnjoj razini odajemo priznanje tvrtkama koje su se istaknule doniranjem hrane u prošloj godini. Vjerujem da nema nikoga tko ostaje ravnodušan na pune kontejnere kruha iza trgovačkih lanaca i reakcija javnosti je uvijek snažna. No, u isto vrijeme neki od proizvođača i trgovaca redovito i obilato doniraju što dobiva puno manji odjek u javnosti. Takve tvrtke želimo nagraditi da budu primjer onima koji društvenu odgovornost i solidarnost zanemaruju. “Najdonator” dodjeljujemo već pet godina i zadovoljstvo mi je reći kako su se količine donirane hrane u Hrvatskoj u tom razdoblju značajno povećale!
Kao izvjestiteljica eurosocijalista za strategiju “Od polja do stola” nedavno ste se izborili za izmjene EU pravila za označavanje meda. Hoće li se time osigurati bolja zaštita europskih pčelara i potrošača od patvorenog i nekvalitetnog meda?
Sretna sam što će u ožujku konačno biti predstavljen novi sustav označavanja meda za što smo se žestoko borili tijekom glasanja o strategiji. Sadašnji sustav, odnosno oznaka “Mješavina EU/ne-EU meda” godinama se zloupotrebljava kako bi se uvozio i prodavao patvoreni med. Nove oznake na pakiranju sadržavat će popis svih zemalja iz kojih je došao med, no borit ću se da to bude prema razmjeru udjela, od najvećeg do najmanjeg. U suprotnom će opet biti prostora za muljažu.
Nadalje, upozorila sam Europsku komisiju kako sama izmjena oznaka neće biti dovoljna da zaštiti europske pčelare i potrošače od patvorenog i nekvalitetnog meda. Izmjene direktive o medu trebaju se iskoristiti i da se dopune pravila o inspekcijskom nadzoru i analizama jer prevaranti koriste sve sofisticiranije metode patvorenja meda i uspješno nalaze načine da zaobiđu kontrole.
Novom direktivom treba zabraniti takozvani “ultrafiltrirani med”, u kojem praktički nema peludi. Trebalo bi obuhvatiti i proizvode tretirane na visokim temperaturama iznad 40 stupnjeva te kineski med koji se ubrzano proizvodi umjetnim isparavanjem jer se time uništava okus i blagotvorna svojstva meda. Nadalje, EU se pri Međunarodnoj organizaciji za standardizaciju ISO mora suprotstaviti lobiranju Kine da se olabavi definicija pojma “med”, jer bi se time otvorio put još većem uvozu proizvoda loše kvalitete.
Za kraj, osvrnimo se na Weekend Food Festival koji je do sada bio posvećen vrhunskoj gastronomiji te je ako bismo upotrijebili složenicu “Od polja do stola” pokrivao samo stol. Ove godine vraćamo priču hrane na početak kako bismo utvrdili gdje dolazi do rasipanja u tom lancu vrijednosti. Što biste poručili sudionicima ovogodišnjeg Festivala, vodećim hrvatskim prehrambenim tvrtkama, ali i svjetskoj eliti kada je riječ o high-end gastronomiji?
Način na koji proizvodimo i trošimo hranu kroz sljedećih će se desetak godina značajno promijeniti u Europi. Svijest građana o tome da se okoliš ubrzano troši, da se tragovi pesticida i antibiotika nalaze praktički svugdje i da se šume nezadrživo krče radi usjeva značajno je porasla i to je potaknulo EU da krene u reforme “od polja do stola”.
Proizvodnja, prerada, pakiranje, prijevoz i prodaja prehrambenih proizvoda snažno utječu na okoliš. Kako bi osigurali da naš temeljni resursi – tlo, voda i zrak – ostanu plodni, zdravi i čisti, nužan je prelazak na održiv način proizvodnje hrane duž cijelog proizvodnog lanca. Toga su sve više svjesni i potrošači, s napomenom da je ta svijest proporcionalna njihovom životnom standardu. Građani više nego ikad žele imati informacije o npr. podrijetlu i sastavu hrane, angažirani su u potrazi za tim podacima i njihovu nedostupnost promatraju s neodobravanjem.
