I u ovoj kriznoj godini Agrokor je uspio pronaći adekvatne odgovore na nove uvjete na tržištu za što je dokaz i rast ukupne prodaje, ističe Ljerka Puljić, starija izvršna potpredsjednica za Strategijske poslovne grupe i marketing
Značaj Agrokora za ukupno hrvatsko gospodarstvo uistinu je teško izmjeriti. Dovoljno je reći kako je koncern danas regionalni lider u prehrambenoj industriji te maloprodajnom i veleprodajnom poslovanju koji sa svojih 35.000 djelatnika zaposlenih u više od 30 kompanija diljem regije ne zazire niti od europske konkurencije.
Ljerka Puljić kao razloge uspjeha Agrokora u prvi plan stavlja optimalno upravljanje investicijama što je popraćeno konstantnim ulaganjima u edukaciju zaposlenika na svim razinama.
Dosegnuta razina efikasnosti i ukupna konkurentnost naših kompanija na tržištima regije omogućit će rast prihoda i u idućoj godini te realizaciju ambicioznih ciljeva, ističe Puljić.
Poslovna godina polako se bliži kraju. Jeste li zadovoljni rezultatima Agrokora u 2012. i kako vidite iduću godinu?
Kao što je sredinom studenoga najavio i predsjednik Agrokor koncerna, Ivica Todorić, Uprava Agrokora poslovnu 2012. godinu ocjenjuje zadovoljavajućom, prvenstveno iz razloga što smo i u uvjetima duboke recesije uspjeli ostvariti rast u odnosu na rezultate iz prošle godine koja je za Agrokor bila jako dobra.
S obzirom na gospodarske okolnosti ovakva ocjena rezultata može se, bez obzira na činjenicu da taj rast više nije u onim brojkama na koje je Agrokor navikao u razdoblju prije krize, smatrati izuzetnim uspjehom. Naime, godina koja je sad već za nama, bila je puna poslovnih izazova.
U trećem kvartalu obilježio ju je snažan pad industrijske proizvodnje, dok najveći izazov kompanijama iz sektora proizvodnje robe za široku potrošnju predstavlja pad ukupne potražnje i pojačana štednja stanovništva, što za posljedicu ima smanjenje svih proizvodnih aktivnosti.
U takvim okolnostima Agrokorov menadžment i upravljačke strukture svih naših kompanija uspjele su pronaći adekvatne odgovore na nove uvjete na tržištu za što je dokaz i rast ukupne prodaje.
U sljedećoj godini ne očekujemo značajne promjene poslovanja u okruženju. No, usprkos tome, mišljenja smo da će nam efikasnost i ukupna konkurentnost naših kompanija na tržištima regije omogućiti rast prihoda od prodaje te smo sukladno tome pripremili kako nove proizvode, tako i marketinške alate kojima planiramo osigurati ostvarenje ovako ambicioznih ciljeva.
Agrokor je nesumnjivo najveći privatni investitor u Republici Hrvatskoj. Dok svi pričaju o krizi vaš je koncern samo u proteklih godinu dana realizirao brojne investicije koje je teško i nabrojiti pa ćemo samo spomenuti velika ulaganja u PIK Vrbovec, PIK Vinkovce, Agrolagunu, Belje i Vupik. Možete li reći nešto više o investicijskoj politici Agrokora?
Agrokor je zaista poznat po sposobnosti da u vrlo kratkim rokovima pripremi i realizira i najsloženije investicijske projekte što je od izuzetnog značaja, ne samo zbog potencijala rasta koji znače sve nove investicije nego još i više zbog sposobnosti brze prilagodbe promjenama, kako u tehnologijama, tako i na tržištima.
Stoga je za nas “investirati” u godinama snažnog rasta zapravo značilo dostizati konkurentnost vodećih globalnih igrača u našim sektorima. U godinama krize razumljivo je da smo našu investicijsku politiku prilagodili novim okolnostima i kriterije za ulaganja uskladili s rizicima koje kriza sa sobom donosi.
To znači da smo investirali tamo gdje je povrat najbrži odnosno tamo gdje rješavamo pitanja “uskih grla” u proizvodnji ili završetka neke faze proizvodnog ciklusa kako potencijalni gubici ne bi ugrozili ukupni rezultat. Sve ove investicije koje ste nabrojili već stvaraju nove prihode ili su bitno popravile strukturu troškova Agrokorovih kompanija odnosno doprinijele su sinergijama u ukupnom lancu vrijednosti.
Agrokor koncern sve veći fokus stavlja na poljoprivrednu proizvodnju oko koje ste osobno iznimno angažirani. Možete li nam reći nešto više o tom segmentu poslovanja, rezultatima i planovima razvoja? Koliko je poljoprivreda važan sektor za Agrokor, ali i za cijelu Hrvatsku?
Kao što ste i sami konstatirali, Hrvatska zaista ima veliki potencijal u poljoprivrednoj proizvodnji i to prvenstveno uzimajući u obzir raspoložive resurse od kojih je sigurno najznačajnije zemljište, ali u posljednje vrijeme i voda. No, nije od manjeg značaja niti znanje i tradicija brojnih proizvođača koji su za ovu djelatnost vrlo bitni.
Ipak, naravno da za ukupan uspjeh ovo nije dovoljno i da pred našom poljoprivredom, ulaskom u EU, stoji niz izazova koje smo mi kao kompanija unutar našeg sustava već odavno prepoznali i u godinama prije ulaska u EU pokušali riješiti.
Ovdje prvenstveno mislim na investicije u podizanje kvalitete obradivog zemljišta, na investicije u vrhunsku tehniku za obradu zemlje kao i tehnološku opremu za proizvodnju na farmama odnosno skladišne i logističke kapacitete koji su preduvjet za čuvanje, pripremu i korištenje poljoprivrednih proizvoda uz najbolje efekte.
Agrokor je na vrijeme razumio da će u budućnosti od strateškog značaja biti dostupnost i sposobnost upravljanja sirovinom, a kao lider u proizvodnji i distribuciji hrane bilo nam je jasno da bez, u najmanju ruku djelomične vlastite proizvodnje sirovine, nećemo u budućnosti biti konkurentni na kraju lanca.
Naime, u našoj se zemlji nikako ne uspijeva razumjeti da smo u globalnim razmjerima vrlo mala zemlja što znači manji objektivni potencijal za ekonomiju obujma a to znači, po ekonomskoj logici, veći pritisak na troškovnu efikasnost.
Stoga je za Agrokor bilo izuzetno važno da ovladavajući jednim dijelom primarne proizvodnje i u tom dijelu postigne konkurentnost koja je na razini vodećih u svijetu jer je na taj način omogućio i ostalom dijelu lanca vrijednosti stabilnost, sigurnost, održivost, a onda i dugoročnu konkurentnost.
Tako u Agrokoru na ulaganje u poljoprivredu gledamo prvenstveno na taj način, a manje kao djelatnost gdje očekujemo kratkoročne ekonomske benefite bez obzira na činjenicu što su i oni u tržišnoj ekonomiji izuzetno važni.
Na međunarodnoj konferenciji o prehrambenoj industriji održanoj u Beogradu istaknuli ste kako su usitnjene parcele glavni problem poljoprivredne proizvodnje u regiji, dok značajan posjed zemljišta u državnom vlasništvu stoji potpuno neiskorišten. Koji su vaši prijedlozi za rješavanje tog problema i pokretanje proizvodnje?
Od primarne je važnosti neiskorišteno zemljište staviti u funkciju jer se na globalnoj razini od 2008. godine do danas jasno razumije da je zemljište prirodno ograničen resurs i da, shodno tome, prednost imaju zemlje koje ga posjeduju.
Stoga je ekonomski nerazumljivo da zemljište bude neobrađeno. U tom smislu i ova Vlada, koliko znamo, izradila je prijedlog Zakona koji bi trebao riješiti pitanje zemljišta u državnom vlasništvu koje stoji neiskorišteno. Mi od donošenja i primjene Zakona očekujemo rješenje ovoga problema.
Što je još nužno promijeniti, unaprijediti u hrvatskoj poljoprivredi kako bi opstali na tržištu EU, imamo li uopće šanse i vremena?
Djelomično sam nešto ranije i rekla o ovoj temi. No, dodala bih kako nije dovoljno samo zemljište koje se ne obrađuje dovesti svrsishodnoj proizvodnji, nego je sigurno jedan od najvećih izazova okrupnjavanje obradivih parcela jer su nam poljoprivredni posjedi mali, rascjepkani i time onemogućeni u primjeni vrhunske tehnike i najbolje tehnologije proizvodnje. Bez obzira na činjenicu je li to neopravdano zbog ekonomskih ili tehničkih razloga.
Istovremeno, Hrvatska ima velike šanse u stočarskoj proizvodnji i to, kako junadi, tako i svinja, jer njena vlastita proizvodnja ne zadovoljava niti 50% potreba tržišta u svinjskom mesu, a meso junadi se već danas pokazuje kao jedan od najvrjednijih i najisplativijih proizvoda hrvatske poljoprivrede.
Dakle, ekonomski razlozi postoje bilo da možemo supstituirati uvoz bilo da možemo zaraditi kroz izvoz, ali pritom mora biti jasno kako takva proizvodnja mora biti konkurentna.
Moramo i možemo proizvesti stočnu hranu po konkurentnim cijenama te ostvariti i priraste koji su na razini vodećih u tim djelatnostima. Za ovo su potrebne nove investicije i tu je ono najvažnije, one moraju biti financirane iz izvora koji su prilagođeni karakteru poljoprivredne proizvodnje, a to pretpostavlja kreditna sredstva na dugi rok, otplate s grace periodom od minimalno dvije do tri godine i kamatom koja ne prelazi 3%.
Činjenica je da su investicije u poljoprivredi preduvjet njenog dugoročnog opstanka, ali činjenica je i da one imaju toliko pozitivnih indirektnih efekata poput konkurentnosti u lancu prehrambeno-prerađivačke industrije, porasta zaposlenosti, pozitivnog utjecaja na demografske trendove i očuvanje ruralnih sredina pa, ako hoćete, i osiguranje strateške neovisnosti u proizvodnji hrane koje je iznimno važno za svaku zemlju. Tako da bez sumnje njihovi višestruki učinci opravdavaju svaku uloženu kunu.
Nedavno je iznesen podatak kako prinos kukuruza na Agrokorovim njivama iznosi 5 tona po hektaru, dok je prosječan prinos Hrvatske oko tri tone. U čemu je tajna, odnosno što drugi moraju učiniti da se približe tim brojkama, zemlja je ista?
Naša kompanija je preuzimajući Belje, Vupik i druge poljoprivredne tvrtke bila suočena s jednako tako niskim prinosima u to vrijeme. Stoga ono što smo napravili zasigurno može biti putokaz za svakog tko ima ambiciju opstati kao poljoprivredni proizvođač.
Prvenstveno smo prišli uređivanju zemlje, što znači da smo je tamo gdje je trebalo podrivali i drenirali, uredili odvodne kanale i proveli druge pripremne radove, kako bismo optimizirali vlažnost, optimalno ga gnojili i pritom poštivali najbolja pravila zimske i proljetne obrade tla kao i agro rokove.
Ovo nije posebna mudrost, ali kako bi sve to bilo moguće morali smo ozbiljno investirati u strojeve za obradu tla od kojih smo neke uvozili i iz Amerike.
Kao razlog uspjeha Agrokorovih farmi često spominjete kooperaciju sa seljacima. Što nam možete reći u tom pogledu?
I u stočarstvu smo uspjeli primjenjujući istu praksu. Odabrali smo vrhunsku genetiku i izgradili farme opremljene najboljom tehnologijom.
No, kako je svugdje zapravo preduvjet znanje, najviše smo ulagali u edukaciju naših zaposlenika i to još uvijek činimo. Provodimo permanentne konzultacije i učimo od vodećih u svijetu u pojedinim proizvodnjama te smo spremni dalje prenositi stečena znanja i našim kooperantima.
Tako smo, primjerice, kroz kooperaciju u svinjogojstvu dali know how već od projektiranja farmi, pomoć kod njihove izgradnje i izrade dokumentacije za dobivanje dozvola te pomoć kod dobivanja kredita za njihovu izgradnju.
Svoje kooperante opskrbljujemo vrhunskom stočnom hranom iz naše tvornice kao i tovnim materijalom vrhunskih genetskih karakteristika potrebnih za ostvarivanje konkurentnih prirasta.
Na ovaj način samo kroz svoju kooperaciju proizvodimo 100 tisuća utovljenih svinja godišnje koje predstavljaju najbolju sirovinu u lancu naše mesne industrije. Dakle, kada se radi o kooperaciji i tu je važno da ona bude postavljena u odnos i na osnovama koje će omogućiti i tom kooperantu (farmeru) da bude konkurentan.
Mnogo se govori o djelomičnom gubitku tržišta Cefte zbog izvoznih carina ulaskom Hrvatske u EU i svi smo svjesni važnosti tržišta regije za hrvatske tvrtke, no što nam zapravo pruža to puno veće i potentnije tržište koje nam se otvara? Kako vidite proizvode Agrokorovih kompanija na tim tržištima?
Neke Agrokorove kompanije već imaju dugogodišnji izvoz u zemlje EU, a neke su i akvizirale kompanije na tržištima Unije. Naša iskustva na tim tržištima upravo su nas uvjerila da samo onaj proizvođač ili izvoznik koji može napraviti kvalitetan i dobar proizvod, za kojim postoji potražnja, ali uz troškove koji su u pravilu niži od vodećih proizvođača u tim zemljama, može konkurirati i očekivati ulazak na tržište EU.
I ovdje je situacija bitno drugačija na zasićenim tržištima “stare” Europe gdje se ulazi jako teško i gdje imamo šanse samo s određenim proizvodima koji su specifični i koji zadovoljavaju potrebe manjih niša. S druge strane, u tranzicijskim zemljama Europe postoje šanse za rast naših brendova.
Naravno, pod uvjetom da smo izuzetno efikasni. Dakle, postoje različite strategije ulaska na to tržište i svaka kompanija u razmjeru sa svojom snagom, ljudskim potencijalima i konkurentnošću mora odabrati onu koja je najprimjerenija za sektor u kojem djeluje. Iako će zvučati kao nešto što ste već sto puta čuli, opet postoji samo jedan odgovor na to pitanje a to je konkurentan proizvod, što god to uključivalo.
Uz svoja zaduženja u Agrokoru, predsjednica ste Udruženja trgovine HGK. Kako, iz te pozicije, komentirate stanje i trendove koji su prisutni u hrvatskoj maloprodaji s obzirom na to da već sedam mjeseci zaredom bilježimo smanjenje potrošnje? Ima li nade u skori oporavak?
Kao predsjednica Udruženja trgovine HGK moram kazati da je trgovina jedna od gospodarskih djelatnosti koja zapošljava velik broj ljudi i prečesto je stigmatizirana kao djelatnost koja predstavlja samo nepotrebni trošak. Pritom nitko zapravo ne sagledava njezinu ulogu i značaj kod opskrbe i omogućavanja potrošaču da na jednom mjestu zadovolji svoje potrebe za robom i to čuvanom u odgovarajućim uvjetima.
Kao legitimni kanal distribucije trgovina je posebno u krizi, pod pritiskom smanjenja cijena, jer je ona posljednji dionik u lancu vrijednosti na tržištu, ali i prva na udaru potrošača u potražnji za niskim cijenama. Da je tomu tako dokaz su i trendovi u trgovini gdje je u prvom valu krize zabilježena značajna deflacija cijena.
Primjerice, niti povećanje PDV-a početkom ove godine trgovina nije mogla u cijelosti prevaliti na krajnjeg potrošača. Stoga je logično da su njezini rezultati posljednjih godina pod velikim pritiskom i iz objavljenih rezultata može se vidjeti da niz vodećih trgovačkih lanaca i dalje bilježi negativne poslovne rezultate.
Naime, hrvatsko tržište je tranzicijsko tržište. Na djelu je velika konkurencija za relativno mali tržišni “kolač”, što i mimo krize stvara pritisak na razinu cijena i potencira zahtjeve za smanjenjem troškova. Sve to ovoj radno intenzivnoj djelatnosti ne omogućava da podiže plaće svojih zaposlenih i one su konstantno ispod ostalih sektora.
Negativni trendovi u gospodarstvu 2012. godine samo su bili dodatni pritisak na već opisana kretanja i stoga je više nego očekivano da je u trećem kvartalu i trgovina zabilježila negativne stope. Imajući sve to u vidu, razumljivo je da su se i u ovom sektoru investicije smanjile. Investiraju samo veliki i globalni igrači, dok mala trgovina gubi korak.
Za ozbiljniji uzlet svakako je potrebno poboljšanje opće gospodarske klime, rast ili najava pozitivnih očekivanja koji bi zasigurno doprinijeli porastu optimizma koji je izuzetno važan za potrošnju, a dugoročno jedino to može održati trgovinu živom.
Očekujemo da će u sljedećoj godini doći do pozitivnih kretanja, a onda bi ne samo trgovina nego i ostale djelatnosti mogle očekivati pozitivnije rezultate te veće stope rasta.
