Hrvatska ima velik potencijal za razvoj ekološke poljoprivrede, ali i tu ima problema. Svi znamo kakvo je stanje hrvatskog agrara. Jednom riječju – katastrofalno! Rješenja se traže godinama, ali bez značajnijih pomaka.
Naravno, odmah se traži krivac, a prvi na udaru su uvoznički lobiji koji velikim utjecajem na bilo koju politiku na vlasti utječu da se stanje ne promjeni. U takvom su okruženju mnogi nekada uspješni poljoprivrednici od konvencionalne proizvodnje odustali, a mnogi i propali. A iako se još prije dvadesetak godina razglasilo da je rješenje u ekopoljoprivredi, ni tu nije učinjeno mnogo, piše Glas Slavonije.
Malo se učinilo i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iako se zna da svjetsko tržište godišnje konzumira hrane označene ekološkim certifikatom u vrijednosti i do 100 milijardi eura, a i europsko vrijedi na desetke milijardi, dok je hrvatsko tek stotinjak milijuna.
Ulazak u EU otvorio je i veliko tržište s 500 milijuna potrošača za hrvatske proizvođače ekološke i organske hrane. No, izgleda da se nama to tržište nije otvorilo, već se Uniji otvorilo tržište od 4,5 milijuna ljudi u Hrvatskoj, iako samo do 10 posto građana u Hrvatskoj kupuje redovito ekoproizvode.
Iz lokalne proizvodnje Hrvati najviše mogu nabaviti povrće i voće, manje meso i mliječne proizvode te med. Proizvodnja zdrave hrane u Hrvatskoj još nije postala imperativ, premda na taj trend upućuju i stručnjaci. Osim toga, taj imperativ posebno nam nalaže turizam koji daleko bolje prepoznaje kvalitetu naše hrane nego mi sami.
Ipak, Hrvatska je izvršila određeni iskorak u smislu proizvodnje takve hrane, međutim, nedovoljno u odnosu na način na koji su to učinile ostale zemlje članice EU-a. Mi imamo zakon, pravilnike, imamo nekoliko ekoloških zadruga, specijaliziranih udruga, imamo Ministarstvo koje izdvaja sredstva za tu namjenu. Gdje je onda problem? U Ministarstvu poljoprivrede postoji također jedan Odjel za ekološku poljoprivredu. Hrvatska savjetodavna služba za poljoprivredu također je uključena u aktivnu pomoć ekološkim zadrugama i udrugama. Sve to stvara pretpostavke da se ekološka proizvodnja u Hrvatskoj razvija, ali to se kreće vrlo sporo.
S konvencionalnom poljoprivredom Hrvatska ne može niti sanjati ravnopravnu tržišnu utakmicu s europskim farmerima. U ekološkoj proizvodnji hrane situacija je pak obrnuta. U tom segmentu, ne samo zbog iznimnih zemljopisno-klimatskih prednosti, nego i očuvanog, od industrije nezagađenog okoliša te činjenice da su velike površine zarasle u korov i ne obrađuju se desetljećima, Hrvatska ima potencijal kao ni jedna članica Europske unije.
No Hrvatska ima planove, bar na papiru. Naime, do 2016. pod ekouzgojem treba biti 8 % poljoprivrednog zemljišta, odnosno 90.000 hektara, a lista ekoproizvođača treba se povećati s 1000 na 5000 gospodarstava. Za sada nismo ni blizu tih brojki. Njihov zbroj otkriva da je pod ekocertifikatom svega 3,12 % površina u odnosu na ukupan broj hektara poljoprivrednog zemljišta koje je u funkciji proizvodnje hrane.
U ukupnoj ekološkoj proizvodnji, najveći udjel od 15 % ima vinarstvo, što Hrvatsku u Europskoj uniji svrstava na drugo mjesto, odmah do Francuske. Do ispunjenja parametara zadanih u nacionalnom Akcijskom planu razvoja ekološke poljoprivrede, nedostaje nam čak 65.000 hektara, ali i nekoliko tisuća poljoprivrednih gospodarstava.
Ako pak shvatimo da je proizvodnja zdrave hrane nezaobilazan čimbenik u suvremenoj turističkoj ponudi i dodamo tome činjenicu koliko Hrvatska očekuje od turizma, onda bismo se svi zajedno trebali zamisliti i učiniti sve da se što prije maknemo s tog neslavnog začelja.
Hoće li se dogoditi da Hrvatska ozbiljnije krene u povećanje obradivih površina na kojima se uzgaja ekohrana, teško je reći, ali kaskanje na začelju ne obećava nam ozbiljniji položaj na europskom tržištu.
Istraživanje tržišta pokazalo je da velik broj Hrvata nije upoznat s ekoproizvodnjom i njezinom vrijednošću. Da je stanje u hrvatskoj ekološkoj proizvodnji vrlo konfuzno, potvrđuje na jednom od okruglih stolova i Marin Fucijaš, vlasnik tvrtke za inspekciju ekoproizvodnje Prva ekološka.
“U Hrvatskoj nisu riješeni temeljni preduvjeti za poljoprivredu. Ima mnogo neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Ne možete nekome dati najam zemlje na godinu dana, to ne funkcionira. Što se tiče ekoproizvodnje, u praksi svaki dan uviđam da nemamo stručnog kadra koji bi mogao savjetovati i pratiti ovaj sektor. Štoviše, sve češće vidim da mladi agronomi ne mogu prepoznati djetelinu ili suncokret u nekoj fazi rasta, ili da nikada nisu sjeli na traktor”, kaže Fucijaš. Dodaje da često i njegova inspekcijska tvrtka, iako joj je formalno to zakonski zabranjeno, izlazi proizvođačima ususret savjetima što i kako učiniti.
I dok je Hrvatska (“Puna života” – turistički slogan: Full of Life!), zemlja velikog potencijala za razvoj ekološke proizvodnje, taj potencijal ipak nije u potpunosti iskorišten. Doneseno je nekoliko strateških dokumenata o planu razvoja ekološke proizvodnje, ali unatoč tome taj cilj nije u potpunosti postignut. Pokušalo se informirati i educirati proizvođače o ekoproizvodnji kako bi se ostvario stabilan rast te grane u budućnosti. Do sada se u Hrvatskoj ekološka proizvodnja poticala s dodatnih 30 % iznosa potpore na osnovni iznos potpore za običnu proizvodnju. Sada, nakon ulaska u EU, sustav potpore ekoproizvodnje usklađuje se s propisima EU-a.
Unatoč svemu, bitno je naglasiti da se broj ekoloških proizvođača ipak svake godine povećava, kao i udjel površina pod ekoproizvodnjom. Ta činjenica pokazuje da naši poljoprivrednici polako prepoznaju važnost ekološke proizvodnje, kao i veće mogućnosti prodaje takvih proizvoda na europskom tržištu. Svjetsko tržište masovno je okrenuto poljoprivrednoj proizvodnji orijentiranoj na što većim doprinosima i u takvim uvjetima nemoguće je očuvati kvalitetu koju promiče upravo ekoproizvodnja. Zato je bitno naglasiti važnost ekoproizvodnje u kontekstu kvalitete proizvoda, očuvanja prirode i zdravlja potrošača.
Hrvatska ima golema neobrađena područja koja bi uz trud i znanje mogla pretvoriti u jedno od najvećih europskih proizvođača ekoproizvoda. Uz takve proizvode mogao bi se razviti i ekoturizam, a Europa bi više saznala o našim običajima, kulturi i gastronomiji. (glas-slavonije.hr)
