Vukovarsko pivo dijeli sudbinu grada

Jaka konkurencija velikih pivovara i golema davanja državi koče vukovarskog proizvođača

Društvo prijatelja piva Vukovarsko pivo ovjenčalo je titulom najboljeg piva u Hrvatskoj u 2010. godini. Međutim, to pivo, koje se od industrijskih ne ističe jedino cijenom, njegov proizvođač Nenad Blažev uspijeva prodati jedva tristotinjak litara na dan, iz čega se može zaključiti da nešto ne funkcionira u cijeloj poslovnoj priči.

“Najveći su nam problem velika davanja državi. Litra piva stoji 10 kuna, a na to plaćamo dvije kune trošarinu. Istovremeno plaćamo i PDV koji se obračunava na puni iznos, zajedno s trošarinom, što je potpuno nelogično. Nakon svih davanja nama ostane 20 do 30 lipa zarade po jednom pivu”, priča nam Blažev u svom pogonu koji se nalazi na cesti prema Borovu Selu. U malom prostoru na katu okruženi smo velikim tankovima, a u jednom od njih upravo je “skuhana” nova tekućina u kojoj će pivoljupci uživati za dvadesetak dana.

Nenad Blažev uložio je u opremu za proizvodnju Vukovarskog piva dva milijuna kuna, ali je zaposleno samo deset posto kapaciteta, a pivo slabo ide i u Vukovaru.

Glavni plasman u Zagrebu
Vruć dan u Vukovaru lakše se podnosi u dijelu gdje su tankovi s rashlađenim pivom, a upravo u taj dio često navraćaju mještani dok razgovaramo s vlasnikom.

Neki od njih sami donose plastične boce u koje im radnici onda natoče najsvježije Vukovarsko pivo. Rado smo ga i mi kušali i zadovoljno kimali glavom, a na takve reakcije Blažev je navikao.

Pa ipak, njegova mala pivovara radi s tek deset posto kapaciteta. “Najveće razočaranje mi je vukovarsko tržište. Očekivali smo da ćemo barem ovdje imati bazu, a ispostavilo se da smo se gadno prevarili”, priča Blažev, i to potkrepljuje brojkama. U Vukovaru, naime, prodaju jedva desetinu proizvedenog piva, a gotovo sve ostalo plasira se u Zagreb.

Blaževljeva tvrtka Dobra bavila se isprva punjenjem i prodajom soda vode, no dobar dio kuće u kojoj je bio smješten mali pogon bio je neiskorišten. Tada je Blažev počeo ozbiljno razmišljati da počne proizvoditi pivo.

“Htjeli smo napraviti pravo domaće pivo jer smo mislili da Vukovar to zaslužuje. Pripremali smo se gotovo pet godina, educirali se, kontaktirali poznate kuhare piva, uložili oko dva milijuna kuna u opremu i krenuli prije dvije godine.”

Puno im je pomogao poznati mađarski kuhar piva Arpad Laurenci, koji je proveo mjesec dana u njihovoj maloj pivovari i osmislio im recept za Vukovarsko pivo. Blaževu se učinilo malo pregorko pa ga je doradio i počeo prodavati. Očekivalo bi se stoga da ćete u Vukovaru bez problema pronaći ovo pivo. Desetak metara od kuće u kojoj se proizvodi nalazi se kafić. Na svim stolicama na terasi bili su jastučići s reklamom Vukovarskog piva, ali u ponudi ga nemaju.

Vukovarska golubica, jedan od boljih vukovarskih restorana, nalazi se u samom središtu grada, na obali Dunava. Izvrsnu hranu pokvarila je jedino činjenica da ne nude Vukovarsko pivo. “Ne, nažalost, još nije stiglo”, kaže nam ljubazni konobar, ne nudeći razlog zbog kojeg im “još nije stiglo” pivo koje se proizvodi tek koji kilometar dalje.

‘Srpsko’ i ‘hrvatsko’ pivo
Blažev se, naime, teško može boriti protiv velikih pivovara koje ugostitelje zasipaju suncobranima, tendama, hladnjacima i koječim drugim kako bi nudili isključivo njihova piva. “Jedan moj stari prijatelj ima kafić u centru grada. Držao je moje pivo jednu sezonu, a nakon toga je prestao naručivati”, priča Blažev. Vukovarska situacija ima i snažnu nacionalnu notu, pa tako “srpski” kafići uglavnom prodaju Jelen pivo, a “hrvatski” Ožujsko ili Karlovačko. U sredini se našao mali proizvođač najboljega hrvatskog piva koji nije zanimljiv ni jednima ni drugima vjerojatno zato što je malen.

Iako je najveća prednost Vukovarskog piva u tome što mu okus ne kvare pasterizacija i konzervansi, vjerojatno mu je to i najveća mana. To pivo, naime, ima rok trajanja od mjesec dana od flaširanja, pa se mnogi vlasnici trgovina i kafića teško odlučuju naručivati velike količine.

Blažev, međutim, ne želi odustati od takvog piva i unatoč slabim prodajnim rezultatima, koji će mu teško vratiti uloženo, još nije požalio. “Vjerujem da ćemo iduće godine znatnije rasti, barem na 1000 litara dnevno, a to bi nam bilo dovoljno za normalne plaće”, kaže Blažev koji zapošljava 13 radnika u Vukovaru i Zagrebu. (poslovni.hr)