Preporučuje se svim pravnim osobama (d.o.o. i ostalim) te fizičkim osobama (obrtnicima i ostalim) da od svoje banke ili od davatelja leasinga prikupe dokumente vezane za sklopljene ugovore o kreditu ili ugovore o leasingu. Važno je da to naprave što prije jer je ograničen rok čuvanja dokumenata.
Opće je poznat “slučaj franak” (Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. ožujka 2013. koja je pravomoćna jer je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018.) u sporu koji je (kao tužitelj) vodila Udruga Potrošač protiv osam hrvatskih banaka (kao tuženika).
Presudom je, između ostalog, utvrđeno da su banke (kao kreditori) ugovarale nepoštenu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja internim odlukama banke na koje korisnik kredita nema uvida niti utjecaja, slijedom čega se radi o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je posljedično ništetna. Stoga korisnik kredita može tužbom tražiti obeštećenje.
Presuda je donesena u odnosu na potrošače kao fizičke osobe, ali ista prava na obeštećenje imaju i pravne osobe i obrtnici koji su navedene kredite, kao i financijske i operativne leasinge, ugovarali za poslovne svrhe! Ovo se odnosi na sve ugovorene kredite ili leasinge sklopljene do otprilike 11. mjeseca (studenog) 2013. godine. Ovo se odnosi i na kredite ili leasinge koji su do danas otplaćeni i na one koji su još uvijek u otplati, zato što zastarni rok za obeštećenje počinje teći tek kada se u pojedinom sudskom postupku utvrdi ništetnost tako ugovorene (jednostrano promjenjive) kamatne stope. Pravo na obeštećenje korisnika takvih kredita ili leasinga obuhvaća povrat preplaćenih iznosa mjesečnih rata (povrat razlike koju su banke ili davatelji leasinga uprihodili zbog povećanja kamatnih stopa iznad početne kamatne stope) i pripadajuće zatezne kamate koje se obračunavaju od dana uplate.
Kako bi korisnici ostvarili pravo na obeštećenje potrebno je podnijeti tužbu nadležnom sudu, ali prethodno je potrebno od banke ili davatelja leasinga zatražiti dokumentaciju – ugovor o kreditu ili leasingu, početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu kredita ili leasinga te pregled promjena korištenih kamatnih stopa.
ZANIMLJIVOSTI ‘’SLUČAJA FRANAK’’
Činjenica je da je do sada na hrvatskim sudovima pokrenuto nekoliko desetaka tisuća sporova u kojima klijenti traže da sudovi utvrde da su nepoštene i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koje su s njima ugovorili ili banke ili davatelji leasinga.
To su uglavnom sporovi vezani za gore navedeni “slučaj franak”, ali malim dijelom su i potraživanja klijenata u vezi kredita vezanih za valutu EURO pa čak i kredita bez valutne klauzule (kunskih kredita) podizanih do 11. mjeseca (studenog) 2013. godine.
Važno za klijente je da je Vrhovni sud RH odlukom od 26. studenog 2021. zaključio da: “U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.” Ovo omogućuje klijentima da konačan tužbeni zahtjev odrede (specificiraju) nakon u sudskom postupku provedenog vještačenja – mnogi klijenti će tek tada znati koliko točno na ime preplate potražuju od banke ili od davatelja leasinga. Klijenti svakako trebaju pokrenuti svoje predmete što prije jer ponavljamo da je zakonski rok u kojem su banke ili davatelji leasinga dužni čuvati dokumente klijenata nakon završene otplate ograničen.
Slučajevi “negativne razlike u mjesečnim anuitetima” nastaju ako postoji tražbina banke (kreditora) s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita. To se moglo dogoditi u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz valutu švicarski franak (dalje CHF) sklopljenim u razdoblju između 2004. i 2006. godine, jer je tečaj CHF u odnosu na kunu padao otprilike do kraja 2009. godine, a nakon toga je počeo naglo rasti. Prvenstveno, posao obračuna i utvrđivanja eventualne “manje naplate” spada u domenu financijskih vještaka koji mogu jasno utvrditi nakon što im se dostavi dokumentacija određenog predmeta. Međutim, tu u korist klijenata postoji nekoliko pravnih okolnosti. Kao prvo, klijent plaćanjem po nižem tečaju nije stjecatelj, već je to banka (kreditor) pa nema mjesta primjeni pravnog instituta “stjecanje bez osnove” i eventualnoj tužbi banke protiv klijenta. Kao drugo, moguće potraživanje banke eventualne “manje naplate” se može postaviti samo kao prijeboj (kompenzacija) u određenom sudskom postupku i to samo ako nije nastupila zastara. Međutim, budući da je niži tečaj CHF završio najkasnije 2009. godine onda je svakako za banke nastupila zastara potraživanja i prijeboj ne nastaje. Zamislimo li da je od strane banke (kreditora) zaista naplaćen dospjeli anuitet u manjem iznosu nego što je to trebalo naplatiti, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine. To znači da je za banku (kreditora) nastupila zastara eventualnog potraživanja zbog “manje naplate” prema klijentu na ime razlike tečaja CHF.
OSPORAVANJE POTRAŽIVANJA
Ako su uplate po određenom ugovoru o kreditu vršile osobe koje su različite od klijenta koji je ugovaratelj (jamac kredita ili neka druga osoba) onda je ključno da su takve uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, banka (kreditor) ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Ako sud, sa svrhom potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, saslušava na navedene okolnosti klijenta kao tužitelja i treću osobu koja je uplatu izvršila onda se traži da svjedoci potvrde da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita te da je bilo kakvo potraživanje koje bi takva osoba mogla imati protiv banke (kreditora) taj određeni uplatitelj prenio na korisnika kredita, sada tužitelja. Nemoguće je da korisnici kredita imaju uplatnice jer se uglavnom radi o uplatama koje su vršene prije više od deset ili čak 15 godina pa nije za očekivati da bi uplatnice bile sačuvane. Također, zakonska obveza čuvanja kreditne dokumentacije pa tako i svih uplata i prometa po kreditu, obveza je kreditora, a ne klijenta.
Ponekad se stavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije (ovlast za podnošenje tužbe i vođenje spora) u slučajevima gdje postoji nasljeđivanje jer su protekom vremena sve češći slučajevi u kojima je korisnik kredita u međuvremenu preminuo. Kreditori osporavaju aktivnu legitimaciju nasljednicima uz prigovor da potraživanje s osnova spornog kredita nije ušlo u ostavinsku masu i rješenje o nasljeđivanju. Ovaj prigovor sudovi uspješno otklanjaju jednostavnim zahtjevom da nasljednici dostave Rješenje o naknadno pronađenoj imovini (NPI) kojim će se jasno utvrditi da je pokojni ostavitelj imao potraživanje s osnova preplate prema određenoj banci ili davatelju leasinga temeljem određenog ugovora. Napominje se da je nasljednik univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika (ostavitelja) u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju.
KRENUTI ŠTO PRIJE
Mnogi će zbog raznih okolnosti propustiti pokrenuti postupke i u tom će im se slučaju dogoditi da ne dobiju obeštećenje odnosno povrat preplaćenih iznosa, a uglavnom je riječ o velikim iznosima koji premašuju deset tisuća pa i sto tisuća kuna!
Kako bi korisnici (pravne osobe, obrtnici ili obični građani) ostvarili pravo na obeštećenje potrebno je podnijeti tužbu nadležnom sudu, ali prethodno je potrebno od banke ili davatelja leasinga zatražiti dokumentaciju – ugovor o kreditu ili leasingu, početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu kredita ili leasinga, te pregled promjena korištenih kamatnih stopa.
Ako to ne mogu sami onda od banaka ili davatelja leasinga dokumente može prikupiti ovlašteni zastupnik.
Važno je da to naprave što prije jer je ograničen rok čuvanja dokumenata!
