Još samo desetak dana dijeli nas od tog povijesnog trenutka kada postajemo dio zajednice koja bi nam trebala pomoći da kvalitetnije djelujemo, brže se razvijamo i time bolje živimo. Hoće li se to dogoditi preko noći? Naravno da ne. Hoće li netko drugi to omogućiti za nas? Još manje.
Uvode se neka nova, modernija pravila igre, no načela ostaju nepromijenjena. Naš razvoj i boljitak i dalje određujemo mi sami, uz jednu, ali bitnu razliku koja se ogleda u tome što će nas ubuduće naše novo okruženje gurati da budemo bolji i hvatamo korak jer za one koji taj tempo ne prihvate mjesta više neće biti. U novoj, transparentnijoj i svakako profesionalnijoj tržišnoj utakmici vrijedni i utrenirani dobit će priliku svoju vještinu podići na višu razinu i za nju biti adekvatno nagrađeni, dok će oni, koji su se čitavo ovo vrijeme “provlačili” čekajući da se nešto dobro samo od sebe desi, postati suvišni i razvidni kao takvi. Predstoji nam velika inventura konkurentnosti čiji standardi otpisa vrijede za sve podjednako.
Prema svim najavama igra bi trebala biti poštenija, cijene bi trebale padati, a proizvodnost rasti, a time nadamo se i kvaliteta života i nagrada za uloženi trud. Ako do toga dođe, takvi poticaji svakako će biti najbolji lijek za sveopću depresiju koja se ukorijenila zadnjih godina. Situacija nije bajna, ali se ipak imamo čemu nadati.
U krajnjem slučaju, ako se u predstojeće vrijeme već nećemo toliko radovati očekivanom boljitku zbog ulaska u EU, nakon duge zime i kišnog proljeća barem nam ostaje veseliti se nadolazećem lijepom vremenu i skorašnjem ljetnom odmoru. No dotad odmor ipak treba zaslužiti i dodatno zasukati rukave jer u suprotnom bi se mogli naći u otpisu najavljene EU inventure.

POVEZANI ČLANCI