Još uvijek nismo osvijestili da se veliki napredak može učiniti inoviranjem i primjenom postojećih strategija upravljanja lancem opskrbe. Ono na čemu treba raditi je edukacija, popularizacija i neprekidno ponavljanje da je moguće dobit ostvariti i nekim drugim strategijama, a ne samo pukim povećanjem cijena.
Globalni i lokalni lanci opskrbe, pandemija, poremećaji, nedostatak radne snage, transportni troškovi, geopolitička situacija, troškovi energenata, inflacija, klimatske promjene, održivost. To nam je sve poznato, zar ne? Naravno, živimo s tim već neko vrijeme, suočavamo se s problemima, pronalazimo rješenja, pokušavamo balansirati između efikasnosti i efektivnosti, pratimo svjetsku situaciju i pitamo se: “Što je sljedeće? Hoćemo li opstati? Hoćemo li imati znanja i sposobnosti? Hoće li nam država pomoći?”
Prije par dana (tekst je zaključen 12. 9., op. ur.) objavljene su mjere hrvatske vlade za suzbijanje inflacije koja je nastala uslijed poremećaja u lancima opskrbe, ali i rasta cijena energenata. Glavna mjera je ograničavanje rasta cijena za određene proizvode. Na internetu ćemo lako pronaći koje mjere uvodi, na primjer, Njemačka. Njemačka ne razmišlja o ograničavanju cijena jer, kako je rekla Claudia Kemfert, analitičarka energetske politike u njemačkom Institutu za ekonomska istraživanja: “Ograničavanje cijena nije rješenje, to bi moglo postati skupa dugoročna subvencija”. Pozvala je na ciljanu olakšicu za potrošače. Što to zapravo znači?
INFLACIJA U LANCU OPSKRBE
Većina troškova, bez obzira na industriju, dolazi od troškova radne snage, repromaterijala i ostalih inputa te troškova logistike i opreme. Prvi član u lancu posluje uz cilj maksimizacije dobiti i na taj način definira cijenu svog proizvoda. Sljedeći član u lancu uzima u obzir cijenu svog dobavljača, doda na nju svoje troškove i maržu te određuje cijenu svog proizvoda. I tako dalje nizvodno u lancu opskrbe. I kad se poveća cijena inputa kod prvog člana, ona se prelije u sve sljedeće članove što ne bi bio problem kad bi se radilo o malom broju inputa i outputa. No, priča nije tako linearna. Naime, neki se inputi troše u velikom broju industrija. Takvi inputi su, na primjer, energenti. I kad dođe do povećanja cijene energenata, taj se efekt prelije ne samo nizvodno uz jedan određeni lanac opskrbe, nego na cijelu mrežu opskrbe. I tako izazove inflaciju lanca opskrbe.
ULOGA SREDIŠNJIH BANAKA
Inflacija lanca opskrbe nije inflacija nastala povećanjem plaća, ponude novca, padom vrijednosti valute ili uslijed regulativa. I zato su sad središnje banke u neobičnom položaju. Naime, da bi spriječile inflaciju, središnje banke povećavaju kamatne stope. Na taj način, krediti postaju skuplji i usporavaju gospodarske aktivnosti. Također, na taj način štednja postaje atraktivnija, pa građani štede umjesto da troše. Sve to onda usporava inflaciju. No, nalazimo se u situaciji kad smo tek izašli iz pandemijske krize, gospodarstvo je ionako slabo pa ga središnje banke ne bi željele dodatno oslabiti. Zato će povećavati kamatne stope vrlo oprezno i nastojati balansirati između snage gospodarstva i stabilnosti cijena.
Ali ono na čemu središnje banke, a i države zaista trebaju raditi je slabljenje uvjerenja da povećanje cijena sirovina na početku lanca opskrbe, povećanje cijena radne snage i energenata, mora uzrokovati povećanje cijena dalje kroz lanac opskrbe, sve do krajnjeg kupca. Zašto je to važno? Jer, jednom kad se cijene povećaju, teško se vraćaju na početne razine.
POVEĆANJE CIJENA NA POČETKU LANCA
Otkud uvjerenje da povećanje cijena na početku lanca mora povećavati cijene nizvodno? Iz neprekidnog zanemarivanja lanca opskrbe i strategija upravljanja lancem opskrbe. Negdje više, a negdje manje. Nažalost, u hrvatskoj poslovnoj praksi više. U članku “Strategijama upravljanja lancem opskrbe protiv inflacije” već je nešto napisano o tome, a ovdje se diskusija proširuje.
Lanac opskrbe oduvijek ima ulogu smanjivanja troškova, doživljava ga se kao nužno zlo, ne popularizira se, nije atraktivan studentima, a ni top managementu većine kompanija u Hrvatskoj. Ako je hrvatska kompanija dio inozemne grupacije, o lancu opskrbe se vodi računa jer je to dio korporacijske strategije. Ako se radi o isključivo hrvatskim kompanijama, rijetke su one koje zaista daju značenje lancu opskrbe kakvo zaslužuje. Otkud taj zaključak?
Prva priča. Negdje u svibnju 2022. godine, na LinkedInu objavljen je natječaj jedne renomirane turističke kompanije za direktora nabave. Kao uvjet, tražili su srednju stručnu spremu ili VSS. Bilo je komentara u smislu “možda već imaju osobu koja je dugo u sustavu, pa poznaje posao u dušu”. U redu, možda imaju, ali onda neće objaviti natječaj već će osobu zaposliti direktno.
Druga priča. Ista situacija kao u prvoj priči s tim da se ovdje radi o poznatoj proizvodnoj kompaniji. Ta je kompanija napravila iskorak pa natječaj nije objavila na LinkedInu već na portalu MojPosao. Ali je u uvjetima također navedena srednja stručna sprema.
I onda se postavlja pitanje zašto renomirane kompanije smatraju da je za direktora nabave dovoljna srednja stručna sprema? Bilo je komentara na društvenim mrežama kako zaposlenici nabave ionako samo operativno izvršavaju ono što im je delegirano od strane managementa, a za to ne treba provoditi znanstvene analize.
Ako se nabava svodi na puko provođenje zahtjeva managementa, kako možemo očekivati da će management tražiti od odjela nabave, a onda i od cijelog lanca opskrbe (rijetke hrvatske kompanije imaju poziciju voditelja lanca opskrbe) detaljnije analize koje će uzeti u obzir strategije lanca opskrbe, situaciju na globalnom tržištu i tržištu rada, digitalne tehnologije, klimatske promjene i održivost? Kako možemo očekivati da management ima širu sliku o tome što sve može postići primjenom strategija upravljanja lancem opskrbe? Kako možemo očekivati da će management oslabiti svoje uvjerenje da povećanje dobavljačevih cijena mora uzrokovati povećanje cijena kompanije koju vodi?
Postavlja se pitanje: Kako možemo oslabiti uvjerenje da povećanje cijena na početku lanca mora povećavati cijene nizvodno? Edukacijom iz područja upravljanja lancem opskrbe, osvještavanjem strategija upravljanja lancem opskrbe, neprekidnim unapređenjima procesa, digitalizacijom, suradnjom, koordinacijom unutar kompanije, ali i u okviru cijelog lanca opskrbe. Povećanjem vidljivosti kroz cijeli lanac opskrbe (end-to-end visibility), kreiranjem digitalnog blizanca svog lanca opskrbe (digital twin) i provođenjem simulacija u svrhu kreiranja različitih scenarija temeljenih na dobrim analizama podataka.
Nedavno je portal Supply Chain Media proveo istraživanje čiji je zaključak da će do 2025. godine 50 posto proizvođača proširiti vidljivost svojih lanaca opskrbe na treću razinu dobavljača (tier-3 supplier), a kako bi povećali agilnost lanaca opskrbe i za 50 posto smanjili utjecaj poremećaja u istom. Time će povećati otpornost (resilience) lanca opskrbe što onda uključuje i činjenicu da ne mora svako povećanje dobavljačevih cijena odmah rezultirati u povećanju cijena našeg proizvoda. Više o strategijama lanca opskrbe koje možemo upotrijebiti za ilustraciju može se pronaći u članku “Strategijama upravljanja lancem opskrbe protiv inflacije”.
NEBRIGA O LANCU OPSKRBE
Upravo prolazi ljeto i zbrajamo odlične turističke rezultate. Odlične? Za koga? Nameće se zaključak da svi imaju koristi od toga. Je li to zaista tako? Složit ćemo se da je ovo ljeto bilo jako sušno, u nekim dijelovima su uvedene redukcije vode, infrastruktura je pucala po šavovima. Tko se zabrinuo oko toga?
Rijetki. Klimatske se promjene ionako događaju nekom drugom, zar ne? Suše se događaju nekom drugom. Rijeke presušuju nekom drugom, hidrocentrale ne mogu proizvoditi struju, netko drugi neće imati struje. Netko drugi neće imati vode, netko drugi će uništiti svoje prirodne resurse. Osvijestimo se!
Klimatske promjene nastaju jer se ne brinemo dovoljno o svojim lancima opskrbe. I opet se taj jadan lanac koristi za iscrpljivanje bez ulaganja u njegovo obnavljanje. Ono što znamo je povećati cijenu svog proizvoda jer se, eto, povećala cijena dobavljača, a energente da ne spominjemo! Pa dok ide, ide. Ali cijene dobavljača se i povećavaju jer se, između ostalog, ne vodi briga o lancima opskrbe. Pa se vrtimo u krug.
PRIMJENA POSTOJEĆIH STRATEGIJA
Središnje banke povećavaju kamatne stope jer tako sprečavaju rast inflacije. No, to rade oprezno jer time slabe ionako oslabljeno gospodarstvo. Hrvatska je vlada donijela mjere za suzbijanje inflacije u kojima se ističe ograničavanje cijena određenih proizvoda i energenata. Na prvi se pogled to čini dobrom mjerom, ali kamo nas to dugoročno vodi?
Na kraju opet nismo osvijestili da se veliki napredak može učiniti inoviranjem i primjenom postojećih strategija upravljanja lancem opskrbe. Dugoročno to zaista nije dobro. Ono na čemu treba raditi je edukacija, popularizacija i neprekidno ponavljanje da je moguće dobit ostvariti i nekim drugim strategijama, a ne samo pukim povećanjem cijena.
Dajmo lancu opskrbe napokon važnost koju ima, uložimo u njega, uložimo u ljude koji se njime bave, dajmo tim stručnjacima slobodu da inoviraju, stvaraju nove mogućnosti i tako učine lanac agilnim, otpornim, protočnim i konkurentnim.
