Europska unija je, puno prije pristupanja Republike Hrvatske u njeno punopravno članstvo, krenula rješavati problematiku gomilanja otpadne ambalaže i zagađenja okoliša, poduzevši značajne korake, od ograničavanja aktivnosti i upotrebe materijala koji zagađuju okoliš, do gospodarenja otpadom koji se javljao u sve većoj količini.
Nastavno na propise iz osamdesetih godina prošlog stoljeća kojima se ograničava zagađenje zraka i razina buke vezano uz industrijsku proizvodnju, tijekom devedesetih su uslijedili zakoni kojima su regulirane tehnologije gospodarenja otpadom (spaljivanje otpada, odlaganje različitih kategorija otpada), kao i zakoni kojima se regulira prijevoz otpada i opasnih materijala unutar i preko granica zemalja EU.
U drugoj polovini devedesetih EU se usredotočuje na smanjenje i, posebno, učinkovito upravljanje količinama otpada u svakoj njegovoj kategoriji, odnosno, u okviru različitih programa aktivnosti; svoju strategiju gospodarenja otpadom podvrgava reviziji na prijelazu tisućljeća. Donijete su odluke i smjernice o stvaranju internih mehanizama koji osiguravaju dostupnost informacija i podataka proizvođača u području praćenja otpada i zaštite okoliša.
Na međunarodnoj razini moglo bi se također ustvrditi da sektor otpada dobiva sve veću pozornost.
Naime, prema izmjeni propisa UN ISIC Rev. 4 (UN International Standard Industrial Classification of All Economic Activities) iz 2008. godine, područje gospodarenja otpadom pomaknuto je s nekadašnje niže razine klasifikacije raspršene kroz druge klasifikacijske grupe na sustavnu razinu “industrijskog” sektora, što dovoljno govori o važnosti ove problematike na globalnoj sceni.
Važno je napomenuti da je gospodarenje otpadom područje koje je otvoreno za primjenu međunarodnih standarda, s obzirom na to da zasad ne postoji univerzalna standardna preporuka za identifikaciju u ovom sektoru. Stoga ćemo u nastavku razmotriti moguće načine implementacije i primjene globalnih GS1 standarda za identifikaciju objekata u gospodarenju otpadom, kako se koriste danas i kako ih još učinkovitije koristiti ubuduće.
Gospodarenje otpadnom ambalažom u RH
Ako pogledamo izvješća Eurostata vezana uz ambalažni otpad, u 2016. godini svaki stanovnik EU prosječno je generirao oko 170 kg otpadne ambalaže: najviše u Njemačkoj (oko 220 kg), a najmanje u Republici Hrvatskoj (oko 55 kg).
U prosječnoj strukturi otpadne ambalaže najviše je papira i kartona (oko 41%), a tek nešto manje plastike i stakla (oko 39%). Pogledamo li s druge strane koliko toga recikliramo, na razini EU to je oko 67% (114 kg po stanovniku), dok je u RH to nešto manje od 55% (30 kg po stanovniku). Možda na prvi pogled podatak i ne izgleda tako loše, no već i ove okvirne statističke brojke govore da smo u pogledu recikliranja otpada ispod EU prosjeka, te je sasvim izvjesno da možemo postići i bolje rezultate.
Jedan od efikasnih načina da se postignu bolji rezultati u gospodarenju otpadom je uvođenje i primjena globalnih standarda, kako u području identifikacije, tako i u području praćenja ambalaže i uvođenja reda u matične podatke i razmjenu informacija o ambalaži, bila ona previđena za zbrinjavanje ili za recikliranje.
Gospodarenje otpadnom ambalažom u RH regulirano je, između ostalog, Pravilnikom o ambalaži i otpadnoj ambalaži (NN 88/2015, NN 116/2017), čije je provođenje u nadležnosti Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Donošenje ovog Pravilnika dobar je primjer pozitivnog iskoraka u smjeru uvođenja globalnih standarda u gospodarenju otpadom, iako je riječ o tek uskom segmentu koji se odnosi na povratnu ambalažu od pića (plastične i staklene boce, limenke).
O čemu se, zapravo, radi?
Sukladno Pravilniku (Članak 13., stavak 1) “Proizvođač koji stavlja na tržište pića u ambalaži obuhvaćenoj sustavom povratne naknade obvezan je takvu ambalažu označiti GTIN oznakom sukladno GS1 standardu …”.
Uloga GTIN-a (barkoda) je dvostruka:
1. u maloprodaji očitavanjem na blagajni identificira proizvod i utvrđuje njegovu cijenu (podatak pohranjen u back-office-u),
2. kod povrata ambalaže određuje tip ambalaže koja pripada proizvodu i koja je prilikom stavljanja na tržište morala biti prijavljena u FZOEU.
Treba napomenuti da je označavanje boca/limenki jedinstvenim GTIN-om (barkodom) preduvjet za automatizirano preuzimanje otpadnih boca/limenki. Automatizirani uređaj za preuzimanje otpadne ambalaže je aparat koji otpadnu ambalažu preuzima, identificira prema GTIN oznaci, razvrstava po vrsti ambalažnog materijala, drobi, sprema u spremnike i omogućava razmjenu podataka o preuzetoj otpadnoj ambalaži.
Postoje li mogućnosti unaprjeđenja ovakvog sustava?
Naravno!
Prije svega, iako je ovdje riječ o samo jednom, relativno uskom segmentu otpadne ambalaže, isti model moguće je primijeniti i na druge vrste ambalaže. Dodatnim uvođenjem upotrebe elektroničkih kataloga (GS1 GDSN standard – Global Data Synchronization Network) i specificiranju ambalažnih materijala primjenom globalnih klasifikacijskih standarda (GPC – Global Classification Standard) moguće je znatno ubrzati razmjenu i unaprijediti kvalitetu matičnih podataka, a uvođenje elektroničke razmjene poslovnih poruka (GS1 EDI) znatno bi doprinijelo efikasnosti i poslovanje učinilo transparentnim. Ne smiju se ispustiti iz vida tehnologije identifikacije novijeg datuma, poput RFID-a (radio-frekvencijska identifikacija), koja omogućuje poboljšanja točnosti i brzine očitavanja.
I zaključno: kada su svi procesi temeljeni i podržani globalnim standardima, poput GS1 standarda, koji vrijednost primjene i zasluga za unaprjeđenje poslovnih procesa dokazuju već gotovo pola stoljeća, granice prestaju biti prepreka.
A to i jest ultimativni zahtjev globalne proizvodnje i trgovine, uvezanih u globalni vrijednosni lanac.
Slobodan Romac, Voditelj projekata
sromac@gs1hr.org, GS1 Croatia
