Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini nije ugašena, ona godinama polako izumire. Ta zemlja godišnje uveze više od 260 milijuna KM voća i povrća, a nije rijetkost da su na odjelima za voće i povrće u samoposluživanjima tek dva ili tri domaća proizvoda. Bosna i Hercegovina kao zemlja bogata plodnim tlom, vodom, blagom klimom i vrijednim ljudima, uvozi hranu.
“Ove godine kupus se prodaje za 15 do 20 feninga, a mladi krumpir za 60-ak. Da je barem za 30-ak feninga bolje, možda bi i imalo neku računicu. Puno ljudi ga jednostavno zaoravaju, to im je jeftinije, nego ga voziti do tržnice, pa vraćati”, kaže Ljubo Boras iz Ljubuškog, gledajući svoj krumpir koji tek prispijeva za prodaju.
Poljoprivrednici ovog kraja oduvijek su slovili kao vrijedni ljudi, a znaju kazati da su prije rata “hranili Bosnu i dobar dio Hrvatske”. Mnoge, velike obiteljske kuće sagrađene su upravo od poljoprivrede, mnogi automobili kupljeni su zahvaljujući hercegovačkoj rajčici, paprici, krastavcu, lubenici, kupusu.
“Prije se radilo. Bilo je teško, ali se i moglo od rada dobro živjeti. Danas se sve manje radi jer se ne vidi nikakav rezultat rada. Nema računice. Dok naše povrće tek dozrijeva, sve je već puno onim iz uvoza što nam obara ionako mizerne cijene”, kaže ovaj Ljubušak.
Njive su pod travom, tržište je prepuno jeftinijeg voća i povrća iz Makedonije, Crne Gore, Nizozemske, Italije ili Turske. Državni poticaji ili su minimalni, ili se ‘izgube’ ili ih uopće nema pa domaći proizvod nema šansi na tržištu.
Ljubo Boras ne zna što donosi budućnost i smatra da je bolje da mladi odustanu od poljoprivrede.
“Bolje je da rade druge poslove nego da se ovako muče pa poslije zaoravaju u zemlju jer ne mogu prodati. Bez velike promjene, nema više života od zemlje”, zaključuje krajnje pesimistično.
Ipak, u Blagaju kod Mostara itekako imaju razloga za nadu. Obiteljsko poduzeće Jaffa Kommerc proizvodi i otkupljuje voće i povrće i izvozi u Englesku, Austriju, Srbiju, Sloveniju, Jordan, Rusiju, investiraju u nove tehnologije, obrazovanje osoblja i u stalnoj su potrazi za novim tržištima.
Posljednje odredište je Dubai i to za slatke blagajske trešnje. Vlasnik Nedim Badžak posebno ističe i ulogu države u značajnijem pokretanju poljoprivrede. Podsjeća da su poljoprivrednici za vrijeme bivšeg ministra poljoprivrede u toj zemlji Damira Ljubića imali 25 posto kapitalnih investicija, ali da je u posljednje četiri godine zemljoradnja ‘prekrižena’.
“Ukinute su kapitalne investicije, poticaji za izvoz bez kojih poljoprivredi nema života. Ljudi ne mogu investirati u poljoprivredu i niti jedan proizvođač ili trgovac ne može se boriti za izvoz”, objašnjava ovaj poduzetnik.
Zbog vrlo malih ili nikakvih subvencija, tek se minimalno proizvodi i rajčica, paprika, krastavac – kulture koje se u Hercegovini uzgajaju od pamtivijeka. No, ono što nemaju poljoprivrednici u Bosni i Hercegovini, imaju poljoprivrednici u drugim zemljama regije, što tamošnjem zemljoradniku umanjuje svaku mogućnost opstanka.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina troši stotine milijuna KM na uvoz voća i povrća mada posjeduje sve resurse za vlastitu proizvodnju. “Mi smo vrijedan narod, ali taj narod ne može godinu za godinom raditi, a da nema kruha. To je nemoguće. Treba se zaštititi domaće proizvođače da bi ljudi mogli ostati, saditi i raditi, a ne ostavljati zemljište kraj rijeka i odlaziti na rad u inozemstvo”, zaključuje Badžak.
U nevladinoj udruzi građana “Nešto više” iz Mostara, za područje Hercegovine radili su analizu stanja poljoprivrednog zemljišta. Rezultat je poražavajući, ali i očekivan: čak 53% obradivog, poljoprivrednog zemljišta je neiskorišteno. Udruga je, između ostalog, svojevrsni most između poljoprivrednika i stručnjaka iz ove oblasti, koji žele i mogu pomoći kako u edukaciji, tako i u suvremenim dostignućima na tom polju.
Udruga “Nešto više” sa svojim partnerima je prošlog mjeseca organizirala prvi Bosanskohercegovački ruralni parlament u Sarajevu, gdje se upravo raspravljalo o prioritetima ruralnog i poljoprivrednog razvoja. Sanja Đermanović, zamjenica izvršnog direktora Udruženja građana “Nešto više” iz Mostara kaže da je danas prevelik rizik baviti se poljoprivredom.
“Ljudi zaista teško od nje mogu živjeti čak i uz mukotrpan rad. Ipak, uz jaču ulogu države, vidimo velike mogućnosti u zapošljavanju u poljoprivredi.” Želja je umrežiti i motivirati ljude, uz pomoć mladih agronoma raditi na usvajanju novih metodologija. Dolazi trend da se u poljoprivredi prepoznaje unosan proizvod”, zaključuje Đermanović.
No ostaje otvoreno pitanje hoće li doista doći bolja vremena gdje će se od svojih žuljevitih ruku moći bolje živjeti – ili će korov i dalje osvajati plodna polja, a sočna, crvena rajčica okupana hercegovačkim suncem i dalje imati gorak okus. (SEEbiz.eu)
