Piše: izv. prof. dr. sc. Josip Visković, Ekonomski fakultet u Splitu
Iako Hrvatska još nije službeno dobila odluku prihvaćanju u eurozonu sve indicije upućuje da je to praktično formalnost koja se treba obaviti u narednom razdoblju i da u biti ništa neće stati na put da Hrvatska 1. siječnja 2023. uvede euro kao službenu valutu. Ipak, potrebno je ukazati na preostalu proceduru koja je neophodna da bi Hrvatska u konačnici zaista i dobila zeleno svjetlo po ovom pitanju. Naime, nakon savjetovanja s Europskim parlamentom i nakon rasprave u Europskom vijeću, Vijeće EU, na prijedlog Komisije, donosi odluku o pristupanju zemlje eurozoni (konačna odluka bi se trebala donijeti u srpnju 2022.).

Spomenutom prethodi izvješće o konvergenciji koje priprema Europska komisija koje se očekuje u lipnju ove godine. Konačno, Vijeće EU (ECOFIN) odluku donosi nakon što dobije preporuku kvalificirane većine članica eurozone, a koje pak tu preporuku moraju izdati u roku od šest mjeseci nakon što Vijeće primi prijedlog EK o uvođenju eura. Ukratko, nakon što u lipnju zaprimimo pozitivno izvješće o konvergenciji, preostaje praktično još samo formalna odluka, a prema trenutnim pokazateljima spomenuto Izvješće, kao i odluka, bi trebali biti pozitivni. Sve suprotno predstavljalo bi zaista veliko iznenađenje, posebno uzevši u obzir dojam finaliziranosti procesa kako nam ga predstavljaju Vlada i HNB.

Uvođenje eura treba pozdraviti i smatrati ga pozitivnim iskorakom u kontekstu napredovanja Hrvatske. Naime, uvođenje eura bit će korisno za većinu građana i poduzeća Republike Hrvatske, kao i za javne financije u kontekstu većeg stupnja stabilnosti te mogućnosti lakšeg i jeftinijeg pristupa tržištima kapitala. Pri tome treba jasno reći da se sve koristi neće odmah osjetiti, a porast standarda stanovništva bit će vidljiv kroz srednji i dugi rok. Stoga nas kratkoročni troškovi ne smiju obeshrabriti i baciti sumnju na ispravnost donesene odluke. Što se tiče direktnih kratkoročnih koristi, one se primarno odnose na ukidanje transakcijskih troškova odnosno troška konverzije valuta. Spomenuta prednost je prije svega odlična za sva poduzeća koja posluju s inozemstvom, kao i za pojedince koji vole putovati.

izv. prof. dr. sc. Josip Visković, Ekonomski fakultet u Splitu

Budući da je Hrvatska mala i otvorena ekonomija i da su njen izvoz i uvoz roba i usluga od 2017. do 2019. činili otprilike 100% BDP-a (2020. 90%), pri čemu se značajan dio razmjene odvija upravo sa zemljama europodručja (tri najveća trgovinska partnera su Njemačka, Italija i Slovenija), određene okvirne procjene kažu da se na temelju ukidanja transakcijskih troškova može očekivati ušteda od otprilike 0,4% BDP-a odnosno oko 1,5 mlrd kuna na godišnjoj razini bi trebalo ostati u džepovima poduzeća i građana. Pored toga, poduzećima će se smanjiti obveza upravljanja devizama, smanjit će se računovodstvene obveze oko dobitaka/gubitaka vezanih uz tečajne promjene, dodatni izvještaji te u konačnici troškovi vezani uz hedgiranje tečajnog rizika, za ona rijetka poduzeća u Hrvatskoj koja su koristila takve usluge banaka. Spomenuto će ostati i dalje biti trošak poslovanje s drugim valutama.

Druga direktna korist za potrošače je lakša usporedivost cijena u Hrvatskoj i drugim zemljama eurozone. Time će se stvoriti pritisak i veća konkurencija za razmjenjive proizvode, pa bi takvi proizvodi trebali zabilježiti pad cijena, što pozitivno djeluje na standard potrošača, posebno u kontekstu trenutnih stopa inflacije. Treća korist bi trebale biti niže kamatne stope koje će olakšati vraćanje kredita vezanih uz varijabilnu kamatnu stopu, ali i stimulirati više investicija što bi trebalo pokrenuti dodatnu gospodarsku aktivnost te rezultirati zapošljavanjem (treba napomenuti da se nalazimo u razdoblju rekordno niskih kamatnih stopa, pa se ne smije smetnuti s uma mogućnost porasta kamatnih stopa zbog restriktivnije monetarne politike središnje banke u nadolazećem razdoblju, no ulazak u eurozonu bi onda mogao ublažiti taj porast).

Uz spomenuto bitna je i struktura investicija odnosno je li riječ o investicijama u nekretnine koje mogu samo dodatno stvarati balon na ovom tržištu ili je riječ o dugoročnim investicijama, prije svega usmjerenima u obrazovanje, nove tehnologije, istraživanja i razvoj. Upravo potonje povećavaju konkurentnost gospodarstva kao osnovu za rast temeljen na izvozu, koji u konačnici vodi porastu standarda građana. Država bi svojom strategijom trebala jasno poslati poruku preferencije potonjih investicija. Odsustvo takve strateške orijentacije u konačnici može rezultirati nepovoljnom strukturom investicija i povećanom opterećenošću dugom. Konačno, četvrta korist odnosi se na eliminiranje tečajnog rizika za sve dužnike u eurima i nemogućnosti planiranja troškova zbog oscilacije tečaja, a time i mjesečnih anuiteta.

Što se tiče direktnih troškova za većinu poduzeća, oni se odnose na troškove prilagodbe cjenika i informacijskih sustava, konverzije i dualnog iskazivanja cijena, edukacije zaposlenika i slično. Najveći direktan trošak osjetit će mjenjačnice i banke u vidu gubitaka prihoda od konverzije valuta. No banke će, s druge strane, osjetiti i određena direktna regulatorna olakšanja, koja će im omogućiti više slobodnog kapitala, kao i dugoročno i indirektno poboljšanje kreditnog portfelja koje bi trebalo biti rezultat stabilnog gospodarskog rasta. Agregirano gledajući poduzeća će profitirati od uvođenja eura već u prvoj godini primarno zbog troškovnih koristi u vidu smanjenja transakcijskih troškova i eliminiranja valutnog rizika, a niži troškovi znače i veću dobit. Pored toga, poduzeća će osjetiti koristi i u dužem roku zbog očekivanog porasta gospodarske aktivnosti i nižih kamatnih stopa, što bi također trebalo rezultirati većom dobiti. Dakle, koristi će za poduzeća biti izražene i u kratkom i u dugom roku. Pri tome treba jasno reći da spomenuto neće vrijediti za sva poduzeća, jer će dio njih nakon uvođenja eura biti izložen većoj konkurenciji i možda će izgubiti dio tržišta.

Što se tiče građana, oni će kratkoročno imati koristi od eliminacije transakcijskih troškova, lakše usporedivosti cijena i eliminiranja valutnog rizika, dok će se gubitak odnositi na više cijene. Uz spomenuto, građani bi trebali osjetiti i porast standarda, kao rezultat viših stopa rasta gospodarstva, no ova korist je indirektna i dugoročnog karaktera, a ovisi i donositeljima odluka drugih politika u RH. Naime, treba biti svjestan da ulazak u eurozonu ne podrazumijeva stavljanje ekonomije na “autopilot” koji će nas automatski voditi ka višim stopama rasta. Uvođenje eura predstavlja odskočnu dasku koja bi trebala omogućiti bržu realnu konvergenciju Hrvatske prema prosjeku EU, prije svega kroz omogućavanje rasta temeljenog na izvozu. No nositelji domaćih politika i dalje trebaju raditi na strukturnim reformama i jačanju institucionalne kvalitete koja dokazano utječe na gospodarski rast. Dakle, za ostvarivanje rezistentnog dugoročnog rasta kojim će Hrvatska konvergirati zemljama eurozone potrebni su dobro upravljanje i neprestani napori i rad na poboljšanju institucionalne kvalitete.

• Trenutnu korist osjetit će tvrtke koje posluju s inozemstvom i oni koji mnogo putuju
• Samo ne temelju transakcijskih troškova očekuje se ušteda od 1,5 milijarde kuna godišnje
• Pad cijena proizvoda koji su usporedivi s onima iz EU zbog lakše usporedivosti istih
• Niže kamatne stope, koje će olakšati vraćanje kredita vezanih uz varijabilnu kamatnu stopu, ali i stimulirati više investicija (uzeti s rezervom budući da se nalazimo u periodu iznimno niskih kamatnih stopa i rastućih stopa inflacije)
• Treba biti svjestan da ulazak u eurozonu ne podrazumijeva stavljanje ekonomije na „autopilot“ koji će nas automatski voditi ka višim stopama rasta

Kliknite za najnovije vijesti, analize i istraživanja u vašem sandučiću!