Na hrvatskom se tržištu može pronaći svih vrsta piva, od sveprisutnih domaćih lagera, preko kvalitetnih lokalnih brendova, pa sve do pivskih rariteta koji se proizvode u malim količinama ili svjetski poznatih kvalitetnih inačica koje su pravi blagoslov za pivske sladokusce
Te davne 2004. godine radio sam kao copywriter u BBDO-u i kao stalni suradnik magazina Klik.
Kako sam bio u svojoj najvišoj fazi skupljanja pivskih etiketa, koje su danas u nekoj ladici, njih svih 4.000, objeručke sam prihvatio poziv kapetana Curling kluba Čudnovati Čunjaš, Marka Stokuće, da odemo na skupštinu povodom otvaranja prvog hrvatskog Društva prijatelja piva.
Marko mi je rekao da je tip koji to pokreće, onako, čudak, ali da je istovremeno i zbirka podataka, totalni pivski frik, kao i uvoznik i distributer hrpe dobrih piva jer je istovremeno i vlasnik beershop.hr. Lik, Neven Pufnik, stariji desetak godina, bradat i čupav i puno luđi od opisa, okupio je stotinjak ljudi koji su se te večeri davili finim pivima, smijali, urlali i redom potpisivali pristupnicu negdje nakon par sati tuluma.
Upoznao sam Gorana Tribusona, jednog Navojca, ugodno se pripio, i do dugo u noć razgovarao sa svojim novim predsjednikom. Pelcao sam se samo tako, počeo konkretnije promatrati piva koja pijem, bilježiti, uspoređivati, raditi reportaže, i počeo se uspinjati na društvenoj ljestvici, da bih konačno dogurao do današnjeg mjesta glasnogovornika DPP-a.
Ova mi funkcija nipošto ne dozvoljava da prodajem pamet svakom tko voli pivo, ali mi svakako dopušta da bez ikakve grižnje savjesti komentiram pivsku scenu u Lijepoj našoj kroz jedan, sad već solidan niz godina, pogotovo zato što kroz to desetljeće nisam propustio gotovo niti jedan novi brend na tržištu – u DPP-u smo, naime, uveli testiranja četvrtkom, i degustirali više od 1.000 novih piva, među njima i uglavnom sva domaća.
Kako je divno rekao pokojni Michael Jackson, onaj drugi – ne postoji loše pivo, pogotovo kad izađeš iz Sahare! Pa krenimo redom, ako reda tu uopće može biti…
LAGERI
Prije deset godina na vrhu je daleko bila Zagrebačka pivovara. S lokalpatriotskim brendom, i vrhunskim reklamnim kampanjama s tek pokojom pogreškom, uspjeli su se pripiti uz psihu i dušu svakoga tko se želio osjećati Purgerom.
Ožujsko je pivo razaralo tržište i bilo pojam za lager, brutalno jakim kampanjama koje nisu štedjele novac, i uspijevalo je držati na dovoljno velikom razmaku najvjernijeg pratioca – Karlovačko pivo iz istoimenoga grada.
Ovaj je lager već desetljećima za petama zagrebačkom rivalu, ali unatoč, po mišljenju brojnih pivopija kvartalno kvalitetnijem proizvodu (pola godine bolji, pola ne) – nikad nije uspio doći ni blizu lideru.
Kada je izgledalo da će se ta smjena možda i dogoditi, i kad je genijalna reklamna kampanja s tri luzera (sjajni Lučev, Navojec i Mikić) trebala samo još par nastavaka da se skroz približi Žuji, došlo je do promjene u vodstvu kompanije i prelaska na forsiranje – tradicije.
Kampanja nije polučila uspjeh, a stvari su se vratile na staro mjesto, s time da se u igru ubacio mlad igrač, koprivnički Pan, koji je ciljanjem na manje urbanu populaciju ubrzo osvojio srca Hrvata i došao vrlo blizu Karlovcu.
Kako je Pan ipak puno lakše i nježnije pivo od svoja dva jača i centraliziranija konkurenta, jer tko drži Zagreb, drži i Hrvatsku, ipak nije ozbiljnije ugrozio zlato i srebro.
Uglavnom, kao i u nogometnoj ligi, pozicije u kategoriji lagera, politrenki ili zidarki – znaju se unaprijed, kao i ono što možete očekivati od klasičnih lagera – utaživanje žeđi, uživanje u tekmi ili koncertu i ne puno više od toga.
Ostali lageraši na hrvatskom tržištu, poput Osječkog i Favorita, ne mogu pomaknuti granice lokalnih uživatelja. Unatoč brojnim im pruženim prilikama – s pravom.
Vukovarsko je pivo jako izgubilo na kvaliteti od početnog booma, isto kao i Velebitsko, iako nakon sumporastog početka osjetite i pravi hmelj, dok Staročeško kreće ispočetka sa zanimljivim pristupom i pivom koje rade isključivo od ječmenog slada, bez zrna kukuruzne krupice, danas sastavnog dijela svih ostalih piva.
Kronični nedostatak pivovare u Dalmaciji pokušao se riješiti Hajdučkim pivom rađenim u Koprivnici, ali i tu je lokalpatriotizam bio daleko iznad kvalitete, nešto kao i Crvena Zvezda i Partizan piva u Beogradu.
A kad smo već kod istočnjačkih piva, u pograničnim dijelovima često se zna piti Jelen ili Lav zbog 50% niže cijene gajbe, dok Union i Laško više ne odskaču kvalitetom kao nekad, pogotovo nekad toliko cijenjeni slovenski zeleni muflon.
Bihaćki Preminger se može pronaći na jednom mjestu u Zagrebu, a Nikšićko se pivo i danas uvozi, ali oni koji su ga obožavali osamdesetih, danas imaju nove i bolje favorite…
PREMIUM PIVA
No, manimo se mi zidarki, i prebacimo na fensijanu, fine bočice od 0,33, klubove, loungeve i sva mjesta gdje se pazi na ono što se i kako drži u ruci, a ne na kvantitetu. Premium segment u cijelome svijetu pokušava na skupim mjestima držati na uzdi pivopije koje se pokušavaju ufurati u viši stalež, a ne žele na otmjenim mjestima miješati žestice niti piti skupocjene mini butelje.
Na takvim su mjestima u Hrvatskoj bombardirani hrpom najpoznatijih svjetskih brendova i u mraku velikih lokala ne znate jeste li u Parizu, Londonu ili Beču.
Domaće je tržište u svakom trenutku bilo fantastično opskrbljeno pivima koja su u top 10 svjetske ponude, od slatkastog Heinekena, preko klasične belgijanke Stelle Artois, njemačkog Beck’sa i Paulanera, danskih Carlsberga i Tuborg Greena, nizozemske Bavarije, Laško Cluba i sličnih predstavnika više klase svijetlih piva, koje imaju veliku prednost pred onima od pola litre – manja su i skuplja, pa se vratiš kući u puno boljem stanju, naravno, govorimo o ljudima koji ne znaju stati na vrijeme, nikako ne svim konzumentima piva.
Polupremiumi, odnosno Staropramen i Amstel, vode zanimljivu bitku jer su kvalitetniji od lagera, a prodaju se u bocama od pola litre. Staropramen je krenuo prije, Amstel ima opaku priču, Češka ili Nizozemska, pokazat će vrijeme!
PŠENIČNA PIVA
Početkom stoljeća, Hrvati se baš i nisu pretrgavali pijenjem piva koja koriste pšenični slad, ali ga je Erdinger digao jako visoko na ljestvici drugačijih i zanimljivih piva. Prvo u svijetloj varijanti, kasnije i u tamnoj, bio je totalno osvježenje, iako je ponekad znao dovesti do zanimljivih zvukova u predjelu trbuha.
Uskoro su osvanule i domaće inačice, od Ožujskog (više je vukao na belgijski wittbier, nego na njemački weissbier), Laško, i na kraju i Pan. Nažalost, nisu bili dugog vijeka, iako su jako fino tekli.
Danas se mogu nabaviti Edelweiss koji uvozi Karlovačko, te Paulaner koji je besramno skup na benzinskim postajama, ali i prokleto dobar. Dakle, jedino domaće pšenično je ono iz Medvedgrada, Dva klasa, pa kako ljudi imaju četiri franšize po Zagrebu…
VOĆNA PIVA
Kada je Zagrebačka pivovara uvezla skup ali zanimljiv, ženama blizak Bellevue-Kriek, mnogo se muško oko ubrzalo od straha da ga prijatelji neće uloviti kako pije pivo od – trešnje. No, ni to nije bilo dugoga vijeka, u Beershopu su se mogle nabaviti pivice od maline, marelice, jabuke, ali sve to na mizernoj razini, dok odjednom, ničim izazvani u Hrvatsku nisu došli – radleri.
Pomama je bila nevjerojatna, i u godini su dana uzeli 8% tržišta. Kako mi status ne dozvoljava da sad nabrajam te slatkiše, koji su miljama kvalitetom udaljeni od prozirnih i dosadnih germansko-poljsko-mađarskih rođaka (bistri i nikakvi, naši barem imaju slatkoću i mutnoću ekstrakata voćnih sirupa), samo bih primijetio da je bilo boljih i lošijih pokušaja, od preteče Bikera iz Osječke, pa sve do nekih čudesa crne boje.
Paralelno s radlerima, pivskim se hedonistima pred očima ukazalo i novo zlo – plastična ambalaža. Svaka čast što je to super za obitelj, ljude koji piju po dvije litre piva dnevno, svejedno kojeg proizvođača, kao i to što se time godišnje spašava x boca stakla, ali na ta konzumna piva se jednostavno nikad nisam privikao.
Jedno je vrijeme Pan od litre bio neusporedivo bolji od staklenog mu polubrata, ali i to se vremenom ujednačilo.
O pojavi nonamed i brendova pod imenima trgovačkih lanaca (pivo Pivo, Beer beer i slično), ne želim trošiti previše riječi.
Proizvođači piva su zaključili da im to treba, pokazalo se da ljudi kupuju, sirotinja sakuplja praznu ambalažu – računica je jasna. Ali pravog pivofila nećete vidjeti kako pije iz plastike, amen. Zato imamo puno drugih stvari koje su doživjele procvat.
TAMNA PIVA
Jako se dugo čekalo na odgovor najvećih pivovara neprikosnovenoj jedinici u Hrvata, Tomislavu. Težak, jak, aromatičan, božanstven kad se potrude, jednostavno je bio i ostao nekakav pivski totem kojem se teži, sve dok ga nije poljuljalo Karlovačko crno tamo negdje na početku stoljeća. I nestalo. Pa je dugo najavljivan povratak donio nešto sasvim drugo – odmjereno i nježno tamno pivo, u rangu još lakšeg i pitkijeg Tamnog Pana.
Osječko crno je izgubilo boju i ljubav u prošlome desetljeću, Vukovarsko ga napuni, pa stane, i tako u krug. Onaj koji može, a često i je bolji i od samog Tomislava, je jednom nogom u politici, a drugom gazi pankere i rokere koje smatra krivima za nazadak civilizacije u ovom društvu.
Riječ je, naravno, o Karlu Starčeviću, Bogu i batini Velebitskog piva, koji unatoč svojim stavovima pravi “ekscelentno” (njegova uzrečica, sjetit će se svi koji su bili u pogonu u Pazarištu), tamno i vrhunsko rezano Kasačko pivo. Ponegdje se može dobiti i Budweiser koji ima okus zemlje (što uopće nije loše), te Goesser, ali u manjim količinama.
SPECIJALNA PIVA
Božićno pivo Zagrebačke pivovare, nažalost, iz godine u godinu se radi sa sve manje ljubavi, iako zaslužuje počasno mjesto zbog tradicije. Ožujsko Super Dry je nešto što bi moglo biti protumamurno, pivo kojem je izvučen aftertaste, i sva gorčina ostane na nepcu, ali to će biti zanimljivo tek u ljeto.
Kao i Carling, koji je s 4% prenježan za ovo podneblje, te Desetka iz Daruvarske pivovare, no zato legendarni pivski majstor Krešo Marić radi čuda sa svojim Zimskim i Crvenim Staročeškim.
Osječko Božićno je najbolji proizvod pivovare, ali rijetko prijeđe granice Slavonije. Postoje i bezalkoholna piva, za one koji su iz nekog razloga morali odustati od alkoholnih, ali nekako nakon prvoga gutljaja nemam volje da ih recenziram. Jednostavno previše volim prava piva da bih se presvičao na ova, što ne znači da su loša, nipošto…
MINI I MIKRO PIVOVARE
U posljednjem se desetljeću rodila i nova scena. U Zagrebu je temelje postavila pivovara i pivnica Medvedgrad koja ovih dana slavi dvadeseti rođendan kuhajući izvanredan stout i dobar ale, koji samo idu uz bok njihovim fantastičnim plodovima ječma i pšenice. Nedavno su počeli neke brendove prodavati i u trgovačkim lancima tako da ih morate podržati.
Sjevernjačke mini-pivovare Kahli i Pilka rade potiho, daleko od žiže, a nešto se sjajno događa u Sičicama kod Nove Gradiške. Tamo Mario Bošnjak uz potporu obitelji radi 600-tinjak litara piva mjesečno, tamnog, svijetlog i bazgera. Varira od sezone do sezone, i nema šanse za proboj do metropole, ali radi stvarno vrhunsko pivo.
Pivovara Zlatni Medo unatoč savršenoj lokaciji više ne proizvodi tako kvalitetno pivo, a iznenađenje godine je svakako pivovara Buje koja proizvodi San Servolo. Bahato preskupo, ali i sjajno, pogotovo u točenom izdanju!
Belgijska, njemačka i škotska piva može se cijele godine nabaviti u Magic Beer Roomu u zagrebačkom Remetincu, gdje se i dvaput godišnje održavaju sastanci regionalnih homebrewera, ljudi koji sami sebi kući kuhaju manje šarže piva.
Posljednji put nas je bilo 400, popilo se stotinjak vrsta piva, dodijeljene su medalje, i općenito – događaju se divne stvari na domaćoj pivskoj sceni, pogotovo jer se otvaraju dvije craft pivovare u Zagrebu. Pratite detalje na forumu Pivarstvo.info, samo pazite da se ne navučete, a hoćete…
O svemu dobrome u svijetu piva neumorno piše pivski entuzijast, zaljubljenik i enciklopedija Mato Pejić s prijateljima i obitelji na pivnica.net, lokalni degustatori, nepčani prvaci i pivski obožavatelji Marko Ožegović i Ognjan Šolaja koji pišu za ratebeer.com, legende Željko Šatović G.U.L.A. koji je s Danilom Dučkom napisao i pivsku kuharicu, posvudni neuništivi Rene Bakalović, beershop.hr i dalje prodaje piva i sastojke, Magic Beer Room samo piva, Kuća piva je nažalost propala, ali je nastao Svijet piva, na Facebooku postoji grupa Volim Pivo…
I jednostavno, nakon ovoga teksta – morate do frižidera, čekala vas tamo Žuja, Pan, Karlovačko ili Westvleteren 12 ohlađen na 10-12 stupnjeva Celzija.
Volimo pivo! Pivili!
