Uz visoke potencijale za razvoj ekološke proizvodnje, Hrvatska je i među zemljama Europe s najvećim porastom potražnje za ekološki proizvedenom hranom
Ekološka, organska, eko ili bio poljoprivreda zapravo su istoznačnice koje se rabe u gotovo podjednakoj mjeri u svakodnevnoj komunikaciji. U Hrvatskoj je, posebno u području zakonodavstva, uvriježen i prihvaćen pojam ekološki, pri čemu za takvu poljoprivredu najjednostavnije možemo reći da je to proizvodnja zdravstveno sigurne, kvalitetne hrane na ekološki, održiv način.
Kao glavno obilježje ekološke proizvodnje uobičajeno se naglašava nekorištenje umjetnih materija u proizvodnji odnosno uporaba isključivo prirodnih materija koje se koriste kao gnojiva, zaštitna sredstva te dodaci u proizvodnji i preradi hrane. Osim toga, ne manje značajna pretpostavka za ekološku proizvodnju je prostorna izolacija proizvodnih površina, stočarskih objekata i pogona za preradu od svih mogućih izvora zagađenja.
Kako proizvodne površine nisu hermetički zaštićene od onečišćenja, bitno je da je u poljoprivrednom zemljištu možebitna prisutnost štetnih materija ispod najviše propisanih količina. Kako je današnja poljoprivreda, a naročito neke proizvodnje kao što su proizvodnja povrća i voća, teško zamislive bez navodnjavanja, bitno je da se kod toga koristi kvalitetna voda.
I na kraju, u poljoprivrednoj proizvodnji koja se zasniva na ekološkim principima nužno je uspostaviti skladan razvitak biljne i stočarske proizvodnje.
ZA I PROTIV
Već dugo su prisutne diskusije za ili protiv ekološke poljoprivrede odnosno dvojba između ekološke i konvencionalne proizvodnje. Argument zagovornika konvencionalne poljoprivrede je njezina masovnost i kvantiteta proizvodnje pri čemu naglašavaju potrebe za hranom na globalnoj razini, zanemarujući pritom, namjerno ili ne, neravnomjernu distribuciju proizvedene hrane.
S druge strane, zagovornici ekološke proizvodnje prednosti ovog načina proizvodnje uobličuju u četiri skupine koristi: 1. Ekološka poljoprivreda je održiva poljoprivreda; 2. Značajne su koristi za poljoprivrednike koji se bave ekološkom proizvodnjom; 3. Ekološka proizvodnja potiče razvitak ruralnog područja, pridonosi ublažavanju depopulacije i deagrarizacije; 4. Ekološka proizvodnja je pretpostavka većeg jamstva da su proizvodi kvalitetniji i zdravstveno sigurniji.
Kako bi se pojedinci ili skupine odlučile baviti ekološkom proizvodnjom potrebno je da ostvare trenutačnu ili dugoročnu korist koja je materijalne ili druge naravi. U sustavu potpora ekološka poljoprivreda ima značajnije subvencije koje se transferiraju preko Ministarstva poljoprivrede RH, ali tu su i drugi projekti usmjereni na razvitak ekološkog sektora.
Uz preduvjet uređenijeg tržišta, ali i značajnijeg povjerenja između potrošača i proizvođača, očekivano je veća cijena ekoloških proizvoda odnosno ona je još i izraženija kod proizvoda više dodane vrijednosti (prerađevine nastale iz ekoloških proizvoda). Posljedica toga bi trebao biti viši dohodak te u konačnici i viši standard proizvođača – poljoprivrednika.
Uz to, u mnogim, ekonomski i poljoprivredno razvijenim zemljama, proizvođači koji proizvode ekološke proizvode uživaju i viši društveni status. Takvi proizvođači dobivaju više medijskog prostora, sudjeluju u promidžbenim akcijama očuvanja zdravlja, navode se kao primjeri društveno odgovorne proizvodnje i slično.
Važno je naglasiti kako se u posljednje vrijeme značajna pozornost posvećuje i ruralnom razvoju. Brzi gospodarski razvitak povećao je razlike između urbanih i ruralnih područja te se kao jedan od vidova zaustavljanja toga trenda vidi i poticanje ekološke proizvodnje.
S druge strane, taj je “ispražnjeni” prostor još uvijek relativno “čist”, što je jedan od preduvjeta razvitka ekološke proizvodnje te povratkom proizvodnje možemo govoriti i o ponovnoj agrarizaciji i re-populaciji.
Također vrijedi spomenuti kako se često neopravdano poistovjećuje proizvod proizveden na tradicionalan način s proizvodom iz ekološke proizvodnje. To nikako nije isto jer proizvod iz ekološke proizvodnje je: zakonski i na druge načine definiran, put od “polja do stola” je kontroliran te je vrlo važno da je ekološki proizvod jasno označen i certificiran odnosno mora imati potvrdnicu izdanu od strane ovlaštene institucije.
Potvrdnica je znak da je cjelokupni proizvodni proces kontroliran (proizvodnja, prerada, pakiranje, čuvanje i deklariranje) sukladno Zakonu i pravilnicima o ekološkoj poljoprivredi.
SVJETSKE TENDENCIJE
U svijetu je pod ekološkom proizvodnjom blizu 37 milijuna hektara pri čemu je 53% površina u kategoriji obrađenog zemljišta, a ostatak su prirodne (divlje) površine. U razdoblju od 1999. do 2011. godine zamjetan je porast površina namijenjenih ekološkoj proizvodnji, a najveći je rast na području Oceanije i Europe koje imaju i najveći udio površina za ekološku proizvodnju u ukupnim svjetskim ekološkim površinama (Oceanija 33%, Europa 29%).
Gledano po zemljama, najznačajnije povećanje površina pod ekološkom proizvodnjom bilježi Kina, a nešto manje Indija, Španjolska, Kanada i Francuska. Broj proizvođača ekološke hrane u svijetu povećao se s oko 250 tisuća u 2000. na gotovo 1,8 milijuna u 2011. godini.
Paralelno s time, vrijednost svjetskog tržišta ekoloških proizvoda za razdoblje od 2000. do 2011. godine povećana je sa 17,9 na 62,9 milijardi dolara pri čemu najveći vrijednosni udio u svjetskom tržištu ekoloških proizvoda ima SAD (44%), a zatim Europska unija (41%).
Vodeća država u maloprodajnom prometu ekoloških proizvoda je SAD s ukupnom vrijednosti od oko 21 milijardu eura, a na drugom mjestu je Njemačka s oko 7 milijardi eura prometa.
Po potrošnji eko proizvoda po stanovniku, pak, u 2011. godini vodeća je bila Švicarska, a potom slijede Danska, Luksemburg, Austrija, Lihtenštajn i Švedska.
S obzirom na to da se radi redom o europskim zemljama ne treba čuditi podatak da je u razdoblju od 2004. do 2011. godine vrijednost tržišta ekoloških proizvoda u Europi udvostručena uz porast s 10,8 milijardi eura na 21,5 milijardi eura u tom periodu.
STANJE U HRVATSKOJ
Površina pod ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj porasla je s 2214 ha u 2004. na 31.904 ha u 2012. godini. Najveći dio površina je u Osječko-baranjskoj županiji (24%), zatim Brodsko-posavskoj (8%) i Primorsko-goranskoj (7%).
Najviše je oranica (55,8%), zatim slijede livade i pašnjaci (23,9%), dugogodišnji nasadi (13,6%), ljekovito bilje (3,6%) te povrće (0,5%). U Hrvatskoj je registrirano oko 1500 eko-proizvođača, a uz to smo i među zemljama Europe s najvećim porastom potražnje za ekološki proizvedenom hranom.
U društvima saturirane potražnje za hranom sve se veća pozornost posvećuje njenoj kvaliteti i zdravstvenoj ispravnosti. Kako bi ekološki proizvodi imali značajniji udjel u potrošnji bitne su dvije pretpostavke: da je proizvod označen/certificiran, što je jamstvo za već stvoreno povjerenje potrošača, te dovoljno visok dohodak potrošača jer su proizvodi iz ekološke proizvodnje (najčešće) značajno viših cijena nego iz npr. konvencionalne proizvodnje.
Pored toga, postoji mnoštvo drugih čimbenika koji motiviraju stanovništvo na kupnju ekoloških proizvoda. Jedan od najčešće spominjanih motiva za kupovinu i potrošnju ekoloških proizvoda je očuvanje zdravlja. Također, često se, zbog porasta ekološke svijesti potrošača, kao čimbenik potražnje navodi i zaštita životne sredine.
Ne manje zanemariv je stil života pri čemu ubrzani, moderni stil često znači koristiti “hranu s nogu” odnosno brzo pripremljenu hranu koja nije ekološki proizvedena. Pritom je naglašen i utjecaj kupovne moći potrošača – zbog prosječno više cijene proizvodnje veće su i cijene ekoloških proizvoda na tržištu te ih kupuju potrošači višeg dohodovnog razreda.
Prodaju odnosno trženje ekološkim proizvodima obilježava određena kolebljivost pri čemu uočavamo čimbenike koji utječu pozitivno, ali i one koji imaju negativni utjecaj na potražnju.
Kao pozitivne čimbenike možemo navesti njihovu kvalitetu i sigurnost, estetiku, način distribucije, promociju, funkciju oznake. Nasuprot tome, najčešći ograničavajući čimbenici plasmana ekoloških proizvoda su visoke cijene, nedovoljna ponuda po količini i stalnosti, manjak proizvoda odnosno nedostatnost u kanalima distribucije, loše označeni proizvodi, običaji i kultura prehrane itd.
U konačnici, možemo zaključiti kako postoji obrnuta ovisnost ekonomske razvijenosti i ekološke proizvodnje: niža gospodarska razvijenost često označava značajniju zastupljenost ekološke proizvodnje.
S druge strane, gospodarska razvijenost upravo je srazmjerna razvijenosti tržišta ekoloških proizvoda te u gospodarski razvijenim zemljama tržište ekoloških proizvoda razvija se brzo zahvaljujući porastu potražnje. U Hrvatskoj, kao i u ostalim državama jugoistočne Europe, još uvijek imamo nedovoljno razvijeno tržište, kako inputa, tako i ekološki certificiranih proizvoda iz primarne poljoprivredne proizvodnje i prerade.
REGISTRACIJA PROIZVOĐAČA
Obiteljsko gospodarstvo ili neki drugi gospodarski subjekt koji se želi baviti poljoprivrednom proizvodnjom za tržište mora biti upisano u Upisnik poljoprivrednih proizvođača u Republici Hrvatskoj, bez obzira u kojem će sustavu poljoprivredne proizvodnje gospodariti na svojim površinama (konvencionalni, integrirani, ekološki).
U ovom potonjem slučaju, nakon toga je potrebno obratiti se jednoj od Nadzornih stanica i zatražiti prvi stručni nadzor koji je preduvjet za upis u Upisnik ekoloških proizvođača pri Ministarstvu poljoprivrede.
Ako je sve zadovoljeno, Ministarstvo poljoprivrede upisuje obiteljsko gospodarstvo ili drugi gospodarski subjekt u upisnik pod određenim rednim brojem, o čemu proizvođač dobije Rješenje, a upisni broj se navodi i u deklaraciji ekološkog proizvoda.
Znak “eko-proizvod” jamstvo je da je proizvod proizveden sukladno propisima o proizvodnji. Znak se dobiva na vrijeme od jedne godine ili jedne vegetacije i uz deklaraciju potvrđuje kvalitetu proizvoda.
Dobivanje znaka povezano je s cijelim sustavom kako proizvodnje, tako i stručnog nadzora te certifikacije. Pravo na korištenje znaka “eko-proizvod” na svojim proizvodima imaju proizvođači koji su od pravne osobe za postupak potvrđivanja ishodili dokument zvan potvrdnica (certifikat).
Kako bi se svoj proizvod obiteljsko gospodarstvo ili drugi gospodarski subjekt stavilo na tržište sa znakom “Eko proizvod”, odnosno deklariralo ga kao ekološki proizvod, od Ministarstva poljoprivrede mora tražiti da se za taj proizvod izda Rješenje o pravu korištenja znaka “Eko-proizvod”. Nakon toga svake se godine mora obnoviti zahtjev za dodjelom eko markice za svaki pojedini proizvod.
BUDUĆNOST EKO-PROIZVODNJE
Iako će konvencionalna proizvodnja i dalje biti dominantna po proizvodnim resursima, količini, prometu i potrošnji, ekološka proizvodnja treba biti putokaz odgovornijeg pristupa u uporabi ograničenih poljoprivrednih proizvodnih resursa te proizvodnji zdravije hrane.
Ekološka poljoprivreda, osim proizvodno-ekonomskih efekata, treba postati “pokret povratka korijenima” tj. proizvodnje i suživota čovjeka s prirodom.
Poljoprivredna proizvodnja i proizvodnja hrane općenito područje su značajnog državnog intervencionizma i vrlo često nerazumljive i komplicirane zakonske regulative. Ekološka poljoprivreda nije izuzetak, nego je čak i pod još većim uplivom državne ili nad-državne regulative.
Ipak, u posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj je zapažen razvitak ekološke proizvodnje. Razvija se svijest kod poljoprivrednih proizvođača, ali i briga za zdravijom prehranom kod potrošača.
I jedni i drugi moraju učiniti dodatni iskorak na proizvodno-prodajnom segmentu ekološke proizvodnje. Potrošači se u prvom koraku trebaju više informirati o prednostima uporabe ekološki proizvedenih proizvoda te stvarati naviku njihove veće potrošnje.
Nezaobilazan su igrač pritom i proizvođači poljoprivrednih inputa. Proizvođači biljnog sjemena i sadnica trebaju vratiti u proizvodnju autohtone, zaboravljene vrste koje su bile otpornije na bolesti i štetočine te imale skromnije zahtjeve za hranjivima.
Proizvođači hranjiva i zaštitnih sredstava trebali bi ponuditi rješenja koja su po efikasnosti slična agrokemikalijama, ali poljoprivrednicima značajno cjenovno prihvatljivije nego što je to danas na tržištu.
Hrvatski poljoprivrednici mogu ponuditi veće količine hortikulturnih proizvoda iz ekološke proizvodnje, ali u današnjim proizvodno-tržišnim okvirima na svome gospodarstvu će kombinirati ekološku i konvencionalnu proizvodnju.
Na porast ukupne ponude odnosno proizvodnje ekoloških hortikulturnih proizvoda najveći utjecaj će imati tržište kroz veće cijene ekoloških proizvoda te niže cijene poljoprivrednih inputa.
Ne smije se pritom zanemariti kako su prirodi kod ekološke proizvodnje najčešće niži od konvencionalne, viši su troškovi gnojiva i zaštitnih sredstava, a otkupna cijena tih proizvoda je viša tek za oko 20%.
Ali, pored prihoda ostvarenih prodajom, kod ekološke proizvodnje veće su subvencije, što pozitivno utječe na ukupan dohodak proizvodnje. Međutim, u konačnici, ne možemo ekološku proizvodnju unaprijed prihvatiti kao profitabilniju u odnosu na konvencionalnu posebno na razini pojedinačno male proizvodnje i prodaje preko posrednika.
Proizvođači ekoloških proizvoda, kako bi povećali dohodovnu konkurentnost svoje proizvodnje, moraju koristiti prodajne kanale koji skraćuju put proizvoda “od polja do stola” odnosno gdje oni izravno komuniciraju s potrošačima.
Ako se radi o pojedinačnom nastupu to su onda svi oblici izravne prodaje (na i izvan gospodarstva), a ako ne, potrebno je njihovo međusobno jače poslovno povezivanje što su u prvom redu zadruge.
prof.dr.sc. Ivo Grgić
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
