U Srbiji ponovno na djelu već davno slušane note: “Hrvatska kontrola nad srpskim tržištem”, “Srbija pretvorena u hrvatsku koloniju”, “Todoriću trećina tržišta” i tako dalje i tome slično.
To su samo su neki od dominantnih naslova koji lobotomiziraju građane da će Agrokor, hrvatski trgovački lanac koji posluje u Srbiji, kad otkupi slovenski Mercator, postati monopolist i početi prodavati hrvatske umjesto srpskih proizvoda, piše Radio Slobodna Evropa.
Ovaj pseudopatriotski spin prvi je pustio državni tajnik u Ministarstvu trgovine Republike Srbije Dragovan Milićević.
Ničim ne potkrjepljujući svoju tvrdnju, Milićević je ustvrdio da će spajanjem trgovina u vlasništvu Agrokora i Mercatora u Srbiji biti zatvorena vrata domaćim proizvođačima jer će veliki dio proizvoda stizati iz matičnih zemalja.
Dodao je kako je takva situacija “znak za uzbunu” i da moraju biti poduzete mjere za dolazak drugih trgovačkih lanaca u Srbiju.
Čovjek bi, nakon čitanja ove izjave, u najmanju ruku pomislio kako je u Srbiji dosad vladala prava tržišna konkurencija između mnoštva trgovačkih lanaca, pa su se sve natjecali tko će ponuditi više omiljene domaće robe potrošačima po što nižim cijenama.
Da razuvjere Milićevića u pogledu porijekla robe, prihvatili su se odmah u Agrokoru, rekavši kako će udjel srpskih proizvoda ostati isti, a dosad je bio na razini između 70 i 80 posto ponuđene robe.
I ekonomisti su suglasni u tome da se nijednom stranom trgovačkom lancu naprosto ne bi isplatilo kupovati skuplje proizvode u inozemstvu.
“Ako je dosad zastupljenost srpskih proizvođača bila dovoljno velika, nema razloga da to i ubuduće ne bude. Prosto, nijednom lancu nije u interesu izbaciti robe koje potrošači rado kupuju i na koje su navikli. Prema tome, problem je u administraciji koja ne razumije tržišne tokove, a ne u realnosti”, kaže Miroslav Prokopijević, znanstveni savjetnik Instituta za ekonomske studije, i dodaje da populizam i demagogija imaju i svoj ekonomski sastojak.
“Podsjetimo se samo da su ovdašnje administracije u mnogo navrata pokušavale donijeti mjere koje će potaknuti akcije ‘kupujmo domaće’, ali su, dakako, sve takve akcije propadale jer potrošač želi dobiti najbolje za svoj novac, neovisno od toga je li to domaće ili strano. Prema tome, na osobnom egoizmu sve takve rđave akcije propadaju, svejedno da li u Americi ili ovdje”, kaže Prokopijević.
I Mahmut Bušatlija, konzultant za strana ulaganja, odbacuje tvrdnju državnog tajnika da će Agrokor kupovati većinu proizvoda van Srbije: “To čak ne bi bilo ni korisno za Agrokor, odnosno, za bilo kojeg stranog distributera hrane koji ovdje posluje. On prosto nastoji koristiti lokalni resurs. Naša hrana je u proizvodnji jeftinija nego hrana koja se proizvodi u Sloveniji ili u Hrvatskoj, gdje Agrokor ima svoje pogone. Njima se, naprosto, ne isplati dovoziti ovdje skupu hranu koju mogu prodavati po relativno ustaljenim cijenama, koje za naše, pa čak i regionalne, uvjete jesu visoke, ali se preko tih cijena teško može prijeći. Dakle, njima je interes da što jeftiniju našu hranu pakiraju u svoje celofane i prodaju je po pristupačnoj cijeni”, kaže Bušatlija.
Posebno komičan i lobotomičan je spin o tome da će spajanje Agrokora i Mercatora stvoriti situaciju monopola ili duopola na srpskom tržištu jer će belgijski Delhaize, koji je kupio Miškovićev Maxi, biti jedini veliki trgovački lanac naspram Agrokora, te bi lako moglo doći do kartelskih dogovora koji ubijaju konkurenciju i tržište.
To, naravno, nije nemoguće, ali rješenja protiv toga, u zemljama boljih običaja, za razliku od Srbije, postoje. Srpska antimonopolska komisija je više od jedne decenije uvjeravala da Miškovićev lanac Delta Maxi nema, pa tako i ne zloupotrebljava monopol, iako je dokaza u suprotnom smjeru bilo i te koliko.
Ne treba pritom nikoga podsjećati da je srpske proizvođače ovaj tajkun doslovno držao kao taoce ne plaćajući im robu i po čitavih devet mjeseci, pri čemu je oni nisu imali kome drugome ponuditi.
Razumije se da je rješenje i tada bilo nadohvat ruke – stvaranje povoljnih uvjeta da drugi veliki trgovački lanci dođu u Srbiju, kao što su došli u sve druge zemlje u tranziciji – ali da je ono primijenjeno bili bi zadovoljni samo građani Srbije, a ne politička kasta i gazda Miško, koji bi se pri takvom toku stvari, razumije se, zapitao ima li smisla puniti džepove političkih i partijskih moćnika.
Otuda je gornje spinanje o udaru na konkurenciju i srpske dobavljače besmisleno jer totalno promašuje poentu. Konkurencija u Srbiji, naime, nije problem jer konkurencije u Srbiji nema. (Slobodnaevropa.org)
