Na hrvatskom tržištu vina jasno se zrcale problemi cjelokupnog poljoprivredno-prehrambenog sektora. Unatoč preduvjetima za dostatnu proizvodnju te znanje i tradiciju, ne proizvodimo dovoljno vina za domaće potrebe pa se okrećemo jeftinom uvozu, poručuju iz Hrvatske gospodarske komore. Dodaju kako s druge strane, izvozimo kvalitetna vina koja su prepoznata na međunarodnom tržištu i koja postižu dobru cijenu. Prostora za veću potrošnju hrvatskog vina na domaćem tržištu i u inozemstvu ima, uz snažniju promidžbu i brendiranje kroz zaštitu zemljopisnog podrijetla vina oznakom izvornosti (ZOI) ili oznakom zemljopisnog podrijetla (ZOZP).
ZOI i ZOZP oznake potrošačima, između ostalog, garantiraju da grožđe i vino dolaze iz točno određenog područja te da se na godišnjoj razini kontroliraju uvjeti proizvodnje te fizikalno-kemijski i organoleptički parametri vina definirani specifikacijama proizvođača. Hrvatska trenutno ima zaštitu za 16 naziva oznakom izvornosti, tri ZOI-ja odnose se na razinu vinogradarske regije, 12 na razinu vinogradarskih podregija, a samo jedna oznaka je na razini položaja – svjetski poznati Dingač. Problem je što su specifikacije naših ZOI-ja jako široko postavljene i ne nude prava rješenja proizvođačima niti odgovore potrošačima.
“Sazrelo je vrijeme da naši proizvođači preispitaju sadržaj specifikacija postojećih zaštita i upuste se u kreiranje novih, specifičnijih, koje će najbolje transponirati značajke podneblja, tradicije i izvrsnosti te tako razvijati brand određenog područja. Zaštita naziva snažan je marketinški alat za proizvođače, mamac i jamstvo za potrošača, a pruža velike mogućnosti za razvoj lokalne eno-gastronomije i turizma”, istaknuo je potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za poljoprivredu i turizam Dragan Kovačević.
Godišnje se u Hrvatskoj popije oko milijun hektolitara vina, od toga između 750 i 800 tisuća hektolitara dolazi iz domaćih vinarija, dok ostatak uvozimo (od 250 do 300 tisuća hektolitara). U izvoz ide između 50 i 55 tisuća hektolitara, u pravilu skupljih vina. Od ulaska u EU proizvodnja nam je pala, a uvoz narastao, s tim da nam se smanjuju i površine pod vinogradima. Do ne tako davne 2004. godine smo bilježili suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni vina, a prošle godine smo ostvarili deficit od 14,3 milijuna eura, uz pokrivenost uvoza izvozom od samo 53 posto. Drugim riječima, od izražene samodostatnosti u proizvodnji vina, danas je ona pala na razinu oko 75 posto.
Istovremeno, hrvatska vina su se etablirala na globalnim vinskim kartama, a naši vinari osvajaju odličja na prestižnim svjetskim natjecanjima i događanjima. Postavlja se pitanje u čemu je onda problem, zašto imamo veliki uvoz i tako nisku pokrivenost uvoza izvozom?
“Uz manje površine vinograda i smanjenje proizvodnje vina, veliki izdaci za hranu u strukturi potrošnje kućanstava u Hrvatskoj (28,2 posto) i niža kupovna moć prosječnog hrvatskog potrošača iniciraju uvoz mahom jeftinijeg vina u odnosu na cijene domaćeg. Prosječna uvozna cijena u 2018. je iznosila 1,26 eura, no čak 75 posto količine uvezenog vina ima prosječnu cijenu ispod 80 euro centi. Radi se o vinu koje uglavnom stiže u rinfuzi ili u većim pakiranjima, bez zaštićenog zemljopisnog podrijetla, i najčešće bez oznake sorte. S druge strane, prosječna cijena našeg vina u izvozu iznosi 2,8 eura, a značajnije količine izvoze se na EU i treća tržišta po prosječnim cijenama iznad 10 eura za pojedine kategorije vina”, objašnjava Kovačević i dodaje da hrvatski proizvođači moraju nastaviti graditi brand kvalitete, prvenstveno kroz zaštitu izvornosti i zemljopisnog podrijetla svojih vina.
Novi Zakon o vinu govori o četiri regionalne organizacije vinara i vinogradara koje korespondiraju s četiri vinogradarske, ali ujedno i marketinške regije Hrvatske: Slavonija i Hrvatsko Podunavlje, Središnja bregovita Hrvatska, Hrvatska Istra i Kvarner i Dalmacija. Vinari okupljeni u nacionalno Udruženje vinarstva HGK i stručna služba HGK inicijatori su ovakve podjele, a upravo te četiri regije su i okosnica HGK brend strategije “Vina Croatia vina mosaica”.
“Trebamo unaprijediti postojeći sustav kvalitete vina kroz redefiniranje postojećih i definiranje novih zaštićenih oznaka vina koje će odražavati specifičnosti užih zemljopisnih područja. U tome vidimo ključnu ulogu regionalnih organizacija. Bilo bi pretenciozno očekivati da ćemo time riješiti sve probleme hrvatskog vinarstva i vinogradarstva, ali to je svakako korak u pravom smjeru”, zaključuje Kovačević.
