Toliko smo dugo čekali i prizivali tu Uniju da bi sad, eto, netom prije njenog dolaska gotovo strepili od prvog susreta pa čak i zazirali od nje. Umjesto da joj krenemo u susret mi se povlačimo. Otvara nam se tržište od 500 milijuna ljudi visoke platežne moći, a mi se okrećemo istoku i neimaštini još većoj od vlastite. Pa zar smo toliko nesigurni u sebe da predajemo borbu prije no li smo uopće odmjerili snage s takmacima sa zapada. Tko kaže da kod njih nema mjesta za naše proizvode, a nismo im ništa još ni ponudili da bi pouzdano mogli znati. Paušalno govoreći iz vlastitog iskustva i zapažanja, svaki stranac koji posjeti našu zemlju bude oduševljen onime što proba, prvenstveno tu mislim na hranu. Zašto onda odmah krećemo s premisom da ju ne bi kupovali u njihovim supermarketima kada bi im bila dostupna?
Na našem tržištu, u pojedinim kategorijama proizvoda, možda nismo konkurentni cijenom jer teško da se možemo mjeriti njihovim volumenima i rabatima i zato razumijem strepnju u pojedinim sektorima proizvodnje u današnjim uvjetima u kojima cijena diktira gotovo sve. No iskoristimo zato ono čime raspolažemo: kvalitetu i autohtonost što će na zapadu znati prepoznati i za što će biti voljni platiti više. To je upravo ono što i kod nas ljudi prepoznaju, ali se na žalost ne opredjeljuju za jeftiniji proizvod jer žele proći povoljnije, već zato što si trenutno ne mogu priuštiti bolji.
Logično je da se nitko ne želi odreći tržišta Cefte na kojima smo prepoznati i dobro prihvaćeni te da se ulažu znatni napori da to tako i ostane, no ne smijemo svu energiju potrošiti samo na tu kartu koja jednako tako pruža samo privremenu sigurnost i opstanak. Jedno vrijeme dobro će doći mali predah i pregrupiranje, no kad tad doći će trenutak da više nećemo imati gdje uzmicati i zato čim prije treba promijeniti takav stav i način promišljanja te se okrenuti prema naprijed, ne nazad, jer gotovo da smo došli do ruba ivice.
Ja TRGOVAC magazin – siječanj/veljača 2013.
