U medijaciji dolazi do zadovoljenja sebičnih interesa i potreba, bez odustajanja od njih ili osjećaja srama i nesebičnosti, i zbog toga je ona pravo sredstvo za postizanje dugoročnih rješenja u korist svih zainteresiranih
Kao kvalificiranog medijatora specijaliziranog u poslovnoj medijaciji, posebno me smeta kad se u javnosti medijacija, ili mirenje, prikazuje kao nekakvo odstupanje od svojih interesa, odnosno kao popuštanje. Dojma sam kako se medijaciju izjednačuje s onom dječjom: “Mir, mir, mir, ni’ko nije kriv” ili mudrolijama kao što je “pametniji popušta”. Medijacija to nikako nije.
U hrvatskom se jeziku umjesto riječi medijacija, za postupak u kojem se sukobljene strane dovode do prilike za rješavanje konflikta, ustalila riječ mirenje. Samo po sebi ovo ne bi imalo neko značenje.
Međutim, kako mirenje u svakodnevnom jeziku znači neko opraštanje, popuštanje i odustajanje od svojih želja, to može dati pogrešnu sliku o onome što je zapravo medijacija.
U medijaciji dolazi do zadovoljenja sebičnih interesa i potreba, bez odustajanja od njih ili osjećaja srama i nesebičnosti, i zbog toga je ona pravo sredstvo za postizanje dugoročnih rješenja na korist svih zainteresiranih.
SUPROTSTAVLJENE STRANE
Redovno se susrećemo sa situacijama kad radnik kojem je istekao probni rad i koji nema ugovor o radu na određeno vrijeme, osporava svoj otkaz pred sudom. Sudski postupak traje neko vrijeme, a uključeni su tu i neki svjedoci, ročišta, pravo žalbe.
Za vrijeme sudskog postupka radnik ne radi, a ako mu je otkaz dan kao skrivljeni otkaz, radnik nema ni pravo na naknadu za nezaposlenost. Psihološki je on i dalje na radnom mjestu koje je izgubio i jedina ispravna situacija je da ga se vrati na posao i da se napravi sve kao da do otkaza nije niti došlo.
Kod poslodavca je situacija da tog radnika trpi već neko vrijeme i da, premda je i ranije bilo spornih događaja, nije poduzimao mjere kako bi se to ispravilo i radniku omogućila prilika da to korigira.
Radniku je davana nekakva prilika koju je poslodavac komunicirao sam sebi i nekako se nadao da će se stvari popraviti, ali eto, nije išlo. I onda se dogodio otkaz i poslodavcu je sad vođenje postupka i pojavljivanje na sudu, saslušavanje svjedoka i sve to zapravo nepotrebno.
Nije mu jasno ni kako sudac ne razumije kad radnik radi loše i nikako ne prihvaća da se moguća presuda ne zna do samoga kraja. O nagodbi nema govora jer je radniku dao dovoljno prilika, a radnik za nagodbu ne želi ni čuti jer smatra da je nepravedno doveden u lošu situaciju.
NEMA POBJEDNIKA
U razvijenim bi zemljama i situacija radnika i situacija poslodavca jednom kad se dogodio sudski spor među njima, bila znak neuspjeha. U našim prilikama se na sudski spor gleda kao nekakvo nužno zlo, nešto što se mora i kao takvo se mora izdržati.
Sudski spor se ne doživljava kao znak neuspjeha u upravljanju i rješavanju interesa i koliko god pregovaranje i rješavanje problema izvan suda bilo u trendu, nekako još uvijek postoji i nadanje i povjerenje u sudski aparat da će svojim odlukama rješavati sve moguće odnose u zajednici.
Iskustvo govori da preveliko očekivanje od sudova uvijek dovodi do razočaranja kod stranaka pa čak i ako su formalno pobijedili, ono nešto što je dovelo do sukoba, ostaje neriješeno.
Čemu služi presuda na plaćanje neke svote ako si u deset godina vođenja postupka izgubio poslovnog partnera s kojim si dobro surađivao te pritom vrijeme i sredstva, umjesto u nove poslove, potrošio na sudski postupak? Na kraju, ako je druga strana pred stečajem, možda nisi ni naplatio svoju pobjedu.
Teško je vjerovati da netko tko tuži svojeg poslodavca i dobije spor, voli tvrtku u kojoj radi. Ako ne voli tvrtku u kojoj radi, sigurno mu nije drago da tvrtka ima poslovni uspjeh, ne ide zadovoljan na posao i s posla, ne govori prijateljima i poznanicima kako mu je poslodavac super, nego sve obrnuto.
Dakle, ne samo da šteti poslovanju tvrtke svojim negativnim stavom i reakcijama trećih, nego je i sam u situaciji da cijeli dan provodi u sredini koja mu ne odgovara. Po čemu je on onda uspio kad je pobijedio u sudskom sporu i kad ga je sud vratio na posao? Jer je pokazao da je jači, jer se borio za pravdu, jer je on moralni pobjednik.
To što je posljedica takvog iskustva nešto što ostaje trajno, o tome sud ne vodi računa i uzalud svi HR programi koji bi trebali pomoći radnicima da budu sretniji i produktivniji.
VLASTITI INTERES
Medijacija u prvom planu nema pravne pozicije, pitanje tko je kriv ili tko nije kriv, koga treba kazniti i kome treba pokazati što je istina i pravda, nego ima za cilj utvrditi što se krije iza svih tih fasada i ponašanja sudionika, identificirati koje neizrečene interese imaju i kako ih zadovoljiti.
Zar nije interes tvrtke koja ima potraživanje, naplatiti to potraživanje? Zašto druga strana nakon godina suradnje odbija plaćanje, pitanje je na koje medijator treba naći odgovor.
Najveći je izazov u medijaciji upravo potaknuti osobu da iznese svoj interes. Možda zbog odgoja u kojem je loše reći: “Ja želim to i to”, često nailazim na situaciju kad neki osobni, sebični interes, osoba kamuflira brigom za opće dobro, željom da svi postupaju po zakonima, osjećajem za pravednost.
Medijator treba prepoznati tu kamuflažu i dovesti osobu u stanje u kojem će se briga za vlastiti interes smatrati opravdanom i usklađenom s vrijednostima te osobe. To je postupak koji iziskuje puno truda, komunikacije i prepoznavanja vrijednosti osobe.
Radnik koji izjavljuje da želi zadržati posao, a to je i predmet sudskog postupka, ne iskazuje svoj interes nego svoju pravnu poziciju. Poslodavac koji želi mirno riješiti spor, zapravo se brani u sudskom postupku i također ne govori ništa o svojem interesu.
U medijaciji se pokazuje da je često interes poslodavca zadržati osjećaj poštenja i jednakog postupanja prema svima, a radnikov da ne ode iz tvrtke izbačen i kao nesposoban i da brzo nađe drugi posao.
Zar nije jasno da je ova situacija bolja od pokušaja pregovaranja tijekom sudskog postupka kad svaka strana treba malo popustiti pa se nađu na nekom iznosu odštete koji je daleko previsok za poslodavca i daleko prenizak za radnika. Njihov stav prema iznosu odštete nije znak nefleksibilnosti ili nerazumnosti jednog ili drugog, nego nerazriješenih odnosa i nezadovoljenih neiskazanih potreba.
POLIGON ZA PREGOVORE
U trenutku kad medijator postigne to da su interesi stranaka zapravo komplementarni, nastaje poligon za istinske pregovore. Sve prije toga, natezanje oko iznosa odštete i pokušaji nagodbe koji se odvijaju bez medijacije, iritantni su za sudionike i ne postižu zadovoljenje interesa.
Nekako je na kraju i lakše dati sudu da presudi pa onda nekako znaš da si izgubio ili dobio. Upravo je ovo ključni problem s kojim se medijator susreće – kako osobe iz pasivnog stava, pri čemu su upravo poslodavci najviše pasivni, dovesti u priliku da se aktivno bave svojim potrebama i interesima. Kad strane u odnosu postignu to da se aktivno bave svojim interesima, rješenje koje će postići je ono koje će te interese i zadovoljiti.
Medijacija služi širenju područja u kojem je moguće postići rješenje. Dok naš pravni sustav osobi koja je žrtva mobinga daje pravo na beznačajnu novčanu naknadu, čak toliko nisku da se postupak koji se vodi godinama dovede do odštete od 20.000 kuna, sekundarne posljedice vođenja takvog postupka za žrtvu i njezinu sredinu, nikoga zapravo ne zanimaju.
Zar ne bi za sve bilo bolje da žrtva prestane biti žrtva, da mobber prestane s nasiljem, da se postigne da tvrtka radi normalno i bez dugotrajnih problema? Treba li medijator uopće provoditi mukotrpna saslušanja i dokazivanja o tome tko je kome što rekao i napravio i kada?
Čemu uopće služi to da znamo da je netko mobber, a netko njegova žrtva? Kako bi dobio nekakvu novčanu odštetu? U redu je da država građanima propisuje kako se i zašto ponašati i da je trpljenje nasilja loše, ali je li na nama da državi prepuštamo rješavanje svega onoga što država nudi na rješavanje? Upravo ta fascinacija i preveliko očekivanje od pravnog sustava dovodi do novih problema i jasno je da to rješenje ne pomaže.
