Prehrambena će industrija do 2030. sigurno biti veća i jača. Pitanje je samo u čijem će biti vlasništvu.
I dok ni najbolje vračare i njihove čarobne kugle ne mogu precizno predvidjeti što će se dogoditi za 20 godina, domaći analitičari prilično su jedinstveni u odgovorima na pitanje kako će hrvatska prehrambena industrija izgledati 2030.
Sigurnu budućnost predviđaju tvrtkama koje su do sada napravile regionalne iskorake i izgradile prepoznatljive brendove, a poljoprivredno-prehrambene sustave koji nisu u tome uspjeli mogle bi jednostavno pomesti snažna i kvalitetna europska konkurencija. Ili, jednostavnije rečeno, tko u idućih tri do pet godina uspije uspostaviti ravnotežu između domaćih i izvoznih prihoda, uspjet će se nositi s rivalima koji prijete sa Zapada.
Sirovine
U tu kategoriju svakako se ubrajaju Dukat, Podravka, Agrokor, Ledo, Vindija, Gavrilović te još nekoliko velikih domaćih kompanija. Nažalost, broj onih koje nisu izašle iz hrvatskih okvira znatno je veći.
Kad je riječ o prehrambenoj industriji, uvijek se priča neizbježno vraća na preskupu i nedovoljnu proizvodnju sirovina u Hrvatskoj. Unatoč prirodnim resursima primarna prehrambena proizvodnja i dalje je nekonkurentna. Samodovoljnost je postignuta samo u proizvodnji pšenice, kukuruza, mesa peradi, jaja, meda i vina, a svi su ostali segmenti manje ili više ovisni o uvozu. Hrvatska je samo 2008. uvezla hrane za 15 milijardi kuna, što je pet milijardi kuna više od iznosa ukupne vrijednosti domaće proizvodnje poljoprivrede i prehrambene industrije, odnosno 2,5 milijardi kuna više u odnosu na godinu dana prije. Ni drastično povećanje poticaja za poljoprvriredu otkako je HSS preuzeo vođenje hrvatske agrarne politike očito nije pomoglo smanjenju uvoza. Poticanje malih gospodarstava umjesto težnji prema stvaraju većih i konkurentnijih subjekata jedna je od glavnih zamjerki trenutačnoj poljoprivrednoj politici.
– Prvi korak u stvaranju konkurentne prehrambene industrije domaća je sirovina. Nažalost, ona je preskupa u odnosu na svjetske cijene. Osnovni je problem što u Hrvatskoj nema kvalitetne strategije razvoja poljoprivrede i prehrambene industrije. S obzirom na to da nismo odlučili što su nam strateški interesi, ljudi ne znaju u što bi ulagali. Treba okrupniti zemljište, i to prodajom državnog zemljišta ili davanjem u dugoročne koncesije proizvođačima i fokusirati se na sektore u kojima možemo konkurirati europskim tvrtkama – objasnio je Boris Teški, vlasnik konzultantske tvrtke Instar.
Restrukturiranje
Masovna proizvodnja zasigurno nije područje u kojem se trebamo natjecati s velikim kompanijama, no proizvodnja ekoloških proizvoda i slične niše prilika su za domaću prehrambenu industriju. Prema riječima Zlatka Bazianca, konzultanta A. T. Kearneyja, hrvatska prehrambena industrija ima snažnu osnovu u velikoj tradiciji proizvodnje u nekoliko srednje velikih poslovnih sustava, kvalitetnim stručnim kadrovima, snažnim brendovima na razini Jugoistočne Europe i zaštićenom domaćem tržištu.
– Dodatni potencijal sigurno je i mogućnost vertikalnog povezivanja sljedivih i ekoloških izvora poljoprivrednih proizvoda (iako količinski ograničenih), pa tako i proizvodnje kvalitetnih i modernih prehrambenih proizvoda s jasnim vrijednostima za potrošače. Za masovnu proizvodnju jednostavno smo premaleni prema europskoj i svjetskoj konkurenciji, stoga jedino imamo pravu priliku u pojedinim nišama. Naravno, hrvatski turizam i prilika za upoznavanje stranih turista s takvim vrijednostima naših prehrambenih proizvoda može i mora biti i lansirna rampa za neke od njih i na izvoznom tržištu. Do sada ona nije bila dovoljno iskorištena – objasnio je. Restrukturiranje prema učinkovitijim proizvodnjama, brže prilagođavanje i praćenje trendova te ispunjavanje strogih regulativa Europske unije zasigurno će obilježiti iduće razdoblje. – Kritičan je element ispunjavanje kompleksnih regulativa proizvodnje Europske unije. Klaonice, proizvodnja bez svih potrebnih uvjeta, kontrola i slično ugasit će pojedine proizvodnje – kaže Bazianec.
Lokalne prednosti
Ipak, to ne znači da će hrvatska mesna industrija nestati. Upravo u tom segmentu, smatraju stručnjaci, imamo velik potencijal. Potencijala, prirodnih, imamo i u slatkovodnom ribarstvu, no tu je problem što nije provedena vertikalna integracija, odnosno nije razvijena proizvodnja gotovih ribljih proizvoda.
Unatoč svim nedostacima i nekonkurentnosti velikog dijela prehrambene industrije neki biznisi dugoročno će opstati jer su po svojoj definiciji lokalni, odnosno nije isplativo ih je organizirati na udaljenoj lokaciji. To se ponajprije odnosi na svježe proizvode kao što su mlijeko ili kruh.
U Hrvatskoj će sigurno opstati i biznisi koji trpe lokalne brendove, primjerice pivska industrija, koja je vezana uz domaće marke kao što su Ožujsko ili Karlovačko pivo. Koji će se sektori poljoprivrede i prehrambene industrije snažnije razvijati, ovisit će uvelike o Europskoj uniji i njezinoj zajedničkoj poljoprivrednoj politici. Ovisno o poticajima iz Bruxellesa, naši poljoprivrednici usmjerit će se tamo gdje će biti najisplativije raditi, ali njihov će rast negdje biti ograničen različitim kvotama proizvodnje.
Idućih godina neizbježno će se okrupniti mnogo industrija. Mljekarska i pivska već su prošle tu fazu, a to tek očekuje industriju mesa, konditorsku industriju, vinare… Iako je i u pekarstvu Agrokor kupovinom Mlinara pokrenuo konsolidaciju, taj segment i u budućnosti će djelomično ostati usitnjen kao što će i u mesnoj industriji opstati nekolicina malih tvrtki utemeljenih na proizvodnji etničkih proizvoda.
Okrupnjivanje
Konsolidaciju prehrambene industrije vjerojatno će nastaviti provoditi kompanije koje su i do sada radile na tome: Agrokor, Podravka, Dukat, Pivac, Gavrilović…. No i one same mogle bi postati mete.
– Okrupnjivanje koja su provodili Agrokor, Podravka, Dukat, Gavrilović i posljednji Frankov korak pozitivno je kretanje. Ipak, najčešće njihova veličina danas nije dovoljna za preživljavanje na srednji rok. Prema istraživanju A. T. Kearneyja postoji čarobna granica od milijardu eura prihoda, što je minimalna veličina poslovanja za konkurentnu prednost tvrtki i temelj uspješnog poslovanja. Sve one trebaju rasti i dalje te raditi na učinkovitosti svoje proizvodnje i poslovanja – zaključuje Bazianec.
Za pojedine tvrtke koje nisu investirale u tehnologiju i regionalizaciju odlazak u ruke stranaca vjerojatno je bolja opcija nego da se nastave samostalno razvijati jer će preuzimač kompaniji donijeti nužne promjene i omogućiti učinkovitost poslovanja.Hoće li prehrambene tvrtke postati mete ili će izrasti u regionalne lidere, pitanje je na koje je teško dati odgovor. To uvelike ovisi o tome hoće li iskoristiti mogućnosti koje pružaju fondovi EU i dopušteni oblici državne pomoći kao i tome hoće li država postaviti dugoročnu strategiju suradnje poljoprivrede i prehrambene industrije i turističkog sektora. Sigurno je da će do 2030. prehrambena industrija biti veća i jača. Pitanje je samo u čijem će biti vlasništvu. (liderpress)
