Početkom prosinca koncern Agrokor organizirao je novinarski posjet svojim proizvodnim kapacitetima industrije Belje i PIK Vrbovec koji nikoga nije ostavio ravnodušnim
Na plodnoj ravnici Slavonije i Baranje započinje put sljedivosti tvrtki Belje i PIK Vrbovec, gdje još uz pojedine oranice u središnjoj Hrvatskoj niče čitav slijed ratarskih kultura: pšenice, ječma, uljane repice, kukuruza… na ukupnoj površini od 20.000 hektara koje čine temelj proizvodnog lanca i sustavne kontrole prirodnih sirovina od kojih nastaju proizvodi kojima se ove dvije tvrtke toliko ponose.
Naime, obje tvrtke dobitnici su brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, a prilikom našeg posjeta imali smo se priliku uvjeriti i zašto. Vidjeli smo mnoga tehnološka dostignuća implementirana u sustavima proizvodnje, mjere sigurnosti i opreznosti, najmodernije načine obrade i uzgoja, no ono što najviše krasi i oplemenjuje čitav proces jest profesionalan i radni duh ljudi koji njime upravljaju i vode ga znanjem i stručnošću prema najvišim svjetskim standardima.
To svakako nije rijetkost niti u brojnim drugim našim poduzećima, ali kako nam se u zadnje vrijeme često imputira da su Hrvati lijeni i nesposobni osjećam potrebu ovim putem i primjerom to snažno demantirati.
No vratimo se mi radije u općinu Darda, točnije u industriju Belje koja je iz posrnulog i ratom opustošenog kombinata u posljednjih pet godina prerasla u regionalnog lidera u poljoprivrednoj proizvodnji i prehrambenoj industriji.
Petnaest novih farmi na postojećih 14, moderna tvornica stočne hrane, nova vinarija – jedna od značajnijih u regiji, najveća robotizirana farma muznih krava u ovom dijelu Europe, tvrtke za transport, remont, veterinarske usluge i turizam čine savršen mozaik procesa proizvodnje koji ne staje u Belju.
Žito, mlijeko i vino ostaju na domaćem terenu gdje se prerađuju, djelomično i meso od kojeg se pravi nadaleko poznati baranjski kulen, dok je glavnina mesa već na putu za Vrbovec.
Nakon iskonske slavonske ravnice slijedi najrigorozniji ustroj po uzoru na vojne baze Američke vojske, a sve u interesu apsolutne kontrole sigurnosti i kvalitete mesa i mesnih prerađevina koji nas je zapanjio u novim tvorničkim objektima mesne industrije PIK Vrbovec.
Kontrola kvalitete zrna, čipirana stoka, roboti za mužnju viđeni u Belju bili su već dovoljno impresivni, no viseće pokretne trake kojima tvornicom putuju teledirigirani spremnici navođeni radijskom frekvencijom, automatizirano skladište koje se samo preslaguje putem računala, niti jednog od kolega novinara nisu ostavili ravnodušnim.
Takvom organizacijom i efikasnošću rezultati ne mogu izostati – PIK Vrbovec je u posljednjih šest godina povećao svoju proizvodnju za čak sedam puta, dok je promet s 400 milijuna kuna u istom periodu povećan na 1,7 milijardi kuna.
Nakon takvih pokazatelja i predstavljenog načina rada suvišno je postavljati već toliko često ponavljano pitanje: jesu li hrvatske tvrtke spremne za ulazak u EU? U ovoj priči jedino bi logično pitanje bilo jeli EU spremna za PIK i Belje?
