Povodom Svjetskog dana prava potrošača 15. ožujka te velikog jubileja, 25 godina djelovanja Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (HUZP), o aktualnim temama u ovom području razgovarali smo s predsjednicom udruge, Anom Knežević.
Ana Knežević u Hrvatskoj udruzi za zaštitu potrošača djeluje od prvog dana, od sada već davne 1997. godine, te je jedna od osnivačica udruge. Članica je Upravnog odbora HUZP-a od osnutka, a na mjesto predsjednice došla je 2015. godine.
Razgovarao: Goran Pavlović, goran@jatrgovac.hr
Začeci zaštite potrošača u Hrvatskoj sežu u devedesete godine dvadesetog stoljeća. Vratite nas malo u to vrijeme te podsjetite kako se razvijao taj segment do danas?
O potrebi osnivanja udruge za zaštitu potrošača u Hrvatskoj počelo se razgovarati od 1995. godine kada je o tome opširno pisano u časopisu “Suvremena trgovina”. Zapravo je razlog bio u tome što je Sindikat trgovine Hrvatske, kojemu sam u to vrijeme bila na čelu, bio primljen u članstvo Europskog sindikalnog saveza udruga gdje se vrlo često razgovaralo o suradnji sindikata s udrugama potrošača, a mi takvu udrugu nismo imali.
U inicijativnom odboru bilo je puno značajnih pojedinaca iz toga vremena – novinari, zaposlenici Ministarstva gospodarstva, Državnog inspektorata, Hrvatske gospodarske komore te Hrvatske udruge poslodavaca. Udruga si je na početku zadala visoke ciljeve, ali to nismo uspjeli i ostvariti jer je izostala, u početku velikodušno obećana, državna potpora. Udruga se sve ove godine financira prihodima od članarine i donacija građana. Članarina je od osnivanja do danas 30 kuna, odnosno 3,98 eura, što je dovoljno za podmirivanje osnovnih troškova, ali ne i za zapošljavanje određenog broja osoba. Slovenska udruga potrošača osnovana je 1991. i danas ima 27 zaposlenih te predstavlja jednu od najboljih udruga u Europi, a do toga je došla uz izdašnu pomoć države.
Kako je danas organiziran sustav zaštite prava hrvatskih potrošača?
Danas u Hrvatskoj imamo veliki broj udruga za zaštitu potrošača, ali su slabo kapacitirane. Uglavnom se sav posao odvija volonterski, a povremeni prihodi ostvaruju se putem projekata, bilo domaćih ili onih koji putem natječaja dodjeljuju europske institucije. Sve skupa to je nedostatno i zapravo bi sve udruge trebalo objediniti u jedan čvrsti savez, koji bi onda odrađivao posao u zaštiti i unaprjeđenju prava potrošača, kao što to rade dobro ekipirani savezi u zapadnoeuropskim zemljama. Oni testiraju proizvode i javno objavljuju rezultate, što je dobar putokaz potrošačima koje proizvode treba kupovati, a koje ne, a ujedno je i pokazatelj trgovcima kakve kvalitete trebaju biti proizvodi koje prodaju.
Naša udruga je jedina koja je svaki radni dan dostupna potrošačima, koji mogu doći u naš ured, dobiti savjet na telefon ili putem e-maila te nam se godišnje obrati oko 6.000 potrošača. Savjete putem telefona i e-maila daju i Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo pravosuđa, regulatorne agencije, HNB i ostali, ali sve skupa to nije dovoljno. Državni inspektorat pretrpan je prijavama potrošača i ne stigne brzo reagirati pa ima potrošača koji nam se žale da čekaju odgovor inspekcije duže od godinu dana. Nemamo dovoljno servisa, servisi nemaju dovoljno radnika, dugo se čeka na popravke i tu je zaštita potrošača jako slaba. Oko ovršnih postupaka i prodaje duga ima jako puno problema koji se vrlo sporo rješavaju pa veliki broj građana dolazi u nezavidne situacije jer se nemaju kome obratiti.
Može li se taj sustav unaprijediti te u kojem bi smjeru te promjene trebale ići?
Sustav se može unaprijediti i o tome se stalno govori, ali se vrlo slabo provodi. Ministarstvo gospodarstva, u čiji resor potpada zaštita potrošača, trebalo bi pomoći objedinjavanju svih udruga potrošača u jedan jaki savez u kojem bi bili zaposleni stručnjaci za različita područja koji bi savjetovali i educirali potrošače. Njemački savez potrošača, na primjer, dobiva 80 posto potrebnih sredstava od Ministarstva pravosuđa (tamo je zaštita potrošača u nadležnosti tog ministarstva, a ostatak prihoda ostvaruju od članarine i projekata), a posebna sredstva dobivaju od Ministarstva poljoprivrede za nezavisno testiranje hrane.
Objedinjeni savez trebao bi imati urede i savjetovališta u svim županijskim središtima, ili bar regionalnim, kako bi bili dostupni potrošačima, ali i kako bi provodili edukaciju potrošača koja je neophodna.
Postoje vrlo uspješni modeli i samo ih treba kod nas primijeniti, ali za to treba politička volja.
Lokalna samouprava ima propisane obveze po Zakonu o zaštiti potrošača, ali to u praksi ne funkcionira, dok Ministarstvo gospodarstva, koje je zaduženo za primjenu i provođenje Zakona o zaštiti potrošača u praksi, po tom pitanju ne poduzima ništa.
Imamo Nacionalni program za zaštitu potrošača za četverogodišnje razdoblje, za kojega bi trebalo napraviti akcijski plan za provođenje po godinama, s jasno definiranim nositeljima aktivnosti i rokovima i svake godine analizirati što je učinjeno. Inače sve ostaje samo spisak dobrih želja.
Hrvatska udruga za zaštitu potrošača ove godine obilježava 25 godina djelovanja te je tim povodom u partnerstvu s Hrvatskom gospodarskom komorom i Udruženjem trgovine HGK organizirala okrugli stol na temu “Kako poboljšati prava potrošača u Hrvatskoj”. Slijedom toga, da tako formuliramo i pitanje – kako poboljšati prava potrošača u Hrvatskoj?
Naš prijedlog je bio da Ministarstvo gospodarstva treba organizirati sastanke svih dionika na području zaštite prava potrošača (ministarstva, inspekcije, komore, regulatorne agencije, sudovi, udruge) kako bi se analiziralo stanje i dogovorilo što treba popraviti na području ostvarivanja i zaštite prava potrošača te načine kako to ostvariti. Predložili smo da to bude povodom Svjetskog dana prava potrošača – 15. ožujka i svi su se s time složili pa ćemo tu našu inicijativu uputiti svim navedenim institucijama.
Na okruglom stolu predstavili ste rezultate Potrošačkog semafora za 2021. godinu. Koji su glavni naglasci ovog istraživanja?
Potrošački semafor je alat Europske komisije kojim se ispituje stanje na području ostvarivanja prava potrošača unutar EU-a. Provodi se svake dvije godine putem ankete na reprezentativnom uzorku, a na pitanja odgovaraju potrošači i trgovci pri čemu se propituje njihovo znanje i ponašanje.
U 2019. godini bili smo na posljednjem mjestu po informiranju i znanju, kako potrošača, tako i trgovaca, a na samom začelju bili smo i prema povjerenju potrošača u javne institucije.
Na žalost i u 2021. smo ostali na tim pozicijama, što znači da se nedovoljno radi na tome da se stanje popravi. Mi smo sa svoje strane htjeli upravo upozoriti na tu činjenicu i potaknuti rješavanje tih problema jer smatramo da možemo zauzeti puno bolje mjesto, ali na tome treba raditi. I nedavno smo vidjeli, kod uvođenja eura, kolike smo probleme imali baš zbog nedovoljnog informiranja i educiranja i jedne i druge strane, a da smo na vrijeme odradili sve što treba, poučeni iskustvom zemalja koje su to odradile prije nas, veliki se dio problema mogao izbjeći.
Kao što ste naveli, Svjetski dan prava potrošača obilježava se 15. ožujka. Ove godine dočekali smo ga s dosad nezabilježenim stopama inflacije, s novom valutom i Hrvatskom koja je članica šengenskog prostora. Je li uvođenje eura pomoglo ili odmoglo hrvatskim potrošačima?
Sam prelazak s kune na euro donio je potrošačima novo povećanje cijena, kojega je tijekom prošle godine bilo u izobilju, pa s tog aspekta sigurno nije pomoglo potrošačima. Osim poskupljenja naši građani sada mogu i uspoređivati cijene u zemljama koje imaju euro i njihove prihode s našima i vidjeti da su naše cijene gotovo jednake njihovima (98,4%), a naši prihodi su na razini 40% prosječnih prihoda EU-a.
Kakvo je vaše viđenje Prijedloga zakona o izmjenama i dopuni Zakona o trgovini koji je upućen u saborsku proceduru?
Ovo je treći pokušaj da se regulira rad nedjeljom u trgovini i nadam se da će uspjeti. Sindikat trgovine, kojemu sam ja u to vrijeme bila na čelu inicirao je još 1994. godine reguliranje radnog vremena u trgovini, kako bi se rad nedjeljom sveo na najnužniju mjeru. U tih gotovo 30 godina uvjerili smo se da promet kod onih koji ne rade nedjeljom ne pada, već je preraspoređen na druge dane. Naime, ne mogu potrošači potrošiti više nego što imaju te će ono što im treba kupiti u petak ili subotu. S druge strane, ako nedjeljom bude zatvoreno neće nitko ostati bez posla jer već sada svjedočimo nedostatku radnika pa u trgovinama rade studenti i umirovljenici.
