Gospodarenje otpadom mlada je i kompleksna gospodarska djelatnost koja se prvenstveno temelji na pravnim odredbama koje reguliraju smjer i ciljeve gospodarenja raznim vrstama otpada te definiraju zahtjeve za sakupljanje, obradu, transport pa čak i za kvalitetu pojedinih izlaznih frakcija. Hrvatska je još uvijek u razvoju u ovom sektoru, naglasio je dr. Renato Šarc, stručnjak za zaštitu okoliša i gospodarenje otpadom, profesor na Sveučilištu Montan u austrijskom Leobenu.
Razgovarala: Marija Brkanić Kulenović, marija@jatrgovac.hr
O temi gospodarenja otpadom dr.sc. Renato Šarc detaljnije će iz vlastitog iskustva međunarodnog stručnjaka za industrijsku zaštitu okoliša govoriti na Ambipak 2025. konferenciji, koja će se 26. ožujka održati u zagrebačkom hotelu Zonar. On od 2015. godine obnaša dužnost zamjenika voditelja Katedre za tehnologije oporabe i gospodarenje otpadom na Sveučilištu Montan u austrijskom Leobenu, a 2023. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora. Aktivan je u realizaciji brojnih nacionalnih i međunarodnih projekata vezanih uz gospodarenje otpadom.
Odgovarajući na pitanje kako Hrvatska stoji s gospodarenjem otpadom u odnosu na ostale zemlje EU-a te ulažemo li dovoljno i u pravom smjeru odnosno odgovarajuće projekte i postrojenja, nastavlja kako su posebne kategorije otpada, poput otpadnih vozila, guma i elektroničkog otpada, dobro regulirane i postižu visoke stope reciklaže, a istovremeno gospodarenje komunalnim otpadom i dalje zaostaje za razvijenim članicama EU-a.
“Sektor gospodarenja otpadom ne može smanjiti otpad, već mu je zadatak da ga pravilno obradi”
“Ulažemo, ali presporo i premalo jer razvoj projekata može trajati i desetljeće, što je u današnjem dinamičnom okruženju neprihvatljivo. Ključno je da se privatni sektor aktivnije uključi u izgradnju infrastrukture kako bi se povećali kapaciteti za reciklažu i energetsku oporabu otpada, budući da komunalni sektor može otpad samo prikupiti i djelomično sortirati, dok je reciklaža prvenstveno uloga industrije. Komunalni sektor zadužen je za obradu miješanog komunalnog otpada i biootpada, dok je industrija bitna za gotovo sve ostale vrste”, poručio je.
Koje su glavne mjere koje možemo poduzeti da smanjimo otpad, što možemo učiniti bolje?
Najvažnije je smanjiti upotrebu nereciklabilnih proizvoda i ambalaže odnosno prvenstveno prestati kupovati takozvane “glupe proizvode”. Sektor gospodarenja otpadom ne može smanjiti otpad, već mu je zadatak da ga pravilno obradi. Ključnu ulogu u smanjenju otpada ima industrija koja putem sustava proširene odgovornosti proizvođača mora preuzeti veću ulogu. Najvažnija mjera kojom bi se potaknulo proizvođače na aktivnije sudjelovanje u sustavu je povećanje naknada koje plaćaju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) za gospodarenje otpadom. Povećanje naknada za nereciklabilne proizvode potaknulo bi proizvođače na korištenje sekundarnih materijala iz sektora otpada i kvalitetniji dizajn proizvoda. Otpad ide putem najjeftinijeg novca i stoga reciklabilnost treba nagraditi, a nereciklabilnost penalizirati. Europa već ide u tom smjeru putem novih regulativa, a Hrvatska mora slijediti taj trend.
Kako su kompanije na našem tržištu spremne udovoljiti odredbama nove Uredbe o ambalaži i ambalažnom otpadu (PPWR)?
Većina tvrtki u Hrvatskoj posluje i na međunarodnim tržištima, gdje su standardi već viši. Stoga su one spremne prilagoditi se novim pravilima i stvarati nove vrijednosti. Nove investicije zahtijevaju pravnu sigurnost, a kada osiguramo da se poštuju pravila gospodarenja otpadom u RH, tada će se i investicije intenzivirati. Svaka tona otpada koja završi na bilo legalnom ili ilegalnom odlagalištu predstavlja rizik za investiciju. Dodatno, trenutačni porez na nerecikliranu plastičnu ambalažu iznosi 800 eura po toni, što predstavlja ogroman trošak za RH prema EK. Umjesto plaćanja tih penala, bolje bi bilo ulagati u lokalnu infrastrukturu i otvarati radna mjesta. Tu se industrija treba aktivnije uključiti i odraditi svoj dio jer ambalažna plastika nije u nadležnosti jedinica lokalne samouprave niti ona može istom raspolagati, već je u vlasništvu FZOEU-a, koji financira cijeli sustav iz ulaznih naknada koje je naplatio proizvođačima.
Jesu li ciljevi i rokovi predviđeni Uredbom preambiciozno postavljeni?
Ciljevi su realni, a ključno je pitanje kada ćemo ih početi sustavno implementirati. Rokovi su poznati od 2018. godine i stupili su na snagu 2025., što znači da smo imali dovoljno vremena za pripremu. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije je 2025. godine napokon uvelo porez na odlaganje otpada, koji će rasti s 30 eura po toni u 2025. do 50 eura po toni u 2029. Stručno gledano, nadam se da će naknada biti barem 200 eura po toni u 2035. godini. To će također potaknuti investicije u reciklažu i energetsku oporabu. FZOEU također treba odigrati ključnu ulogu u osiguranju visokih stopa reciklaže uz ekonomski održive uvjete, budući da je ambalažni otpad nakon sakupljanja u vlasništvu FZOEU-a.
“Cirkularnost i održivost moraju biti strateški ciljevi svake tvrtke ako želi poslovati i nakon 2030. godine”
U predavanju na Ambipak konferenciji posebno ćete govoriti o cirkularnim modelima upravljanja ambalažom i tome kako ih implementirati u poslovanju? Pojasnite nam koje su glavne karakteristike cirkularnih modela.
Cirkularnost je jedna od najvažnijih mjera EU-a po pitanju gospodarenja otpadom do 2035. godine. Cirkularni modeli znače proizvodnju reciklabilnih proizvoda koji se kada postanu otpad mogu lako prikupiti, sortirati i reciklirati, čime se osiguravaju kvalitetne sekundarne sirovine. Europska unija snažno potiče cirkularnost kako bi smanjila ovisnost o uvoznim sirovinama i jačala lokalno gospodarstvo. Tvrtke bi se trebale zapitati koliki udio primarnih sirovina mogu zamijeniti sekundarnima i prema tome planirati investicije u lokalnu reciklažu i proizvodnju. Cirkularnost i održivost moraju biti strateški ciljevi svake tvrtke ako želi poslovati i nakon 2030. godine, kada dolaze još ambiciozniji ciljevi u području gospodarenja otpadom.
Što je zadatak centara izvrsnosti u sektoru gospodarenja otpadom koje su Vam odobrile austrijske institucije, kako oni rješavaju pitanje gospodarenja otpadom?
Zadatak centara izvrsnosti na kojima radim je digitalizacija sektora obrade otpada. Ključan je razvoj digitalne analitike otpada kako bi se u realnom vremenu mogla utvrditi kvaliteta otpada i optimalno prilagoditi rad postrojenja na potrebe ulaznog otpada i izlaznog tržišta. Gospodarenje otpadom je mlada grana, a mi ne smijemo zaboraviti da se prije 20 godina otpad odlagao na odlagališta bez obrade u Austriji i Njemačkoj pa je stoga jasno da tehnički vrhunac tek treba postići. Moderna i digitalizirana infrastruktura ključ je reciklaže, energetske oporabe i razvoja cirkularne ekonomije.
Hrvatska može biti primjer drugim zemljama u dijelu prikupljanja povratne ambalaže. Ima li u tom segmentu prostora za poboljšanje te kako i u ostale segmente gospodarenja otpadom uvesti sličan sustav?
Sustav povratne naknade u Hrvatskoj jedan je od najefikasnijih i međunarodno je priznat kao model visoke reciklaže PET boca. No, postoji prostor za poboljšanja. Za početak trebalo bi proširiti sustav na sve plastične, staklene i metalne boce. Također, trebalo bi razmotriti uključivanje litij-ionskih baterija u slične sustave jer one često uzrokuju požare u postrojenjima za obradu otpada. Imali smo cijeli niz negativnih posljedica požara iz prakse u zadnjih nekoliko godina u RH, ali i u Austriji i Njemačkoj. Efikasan sustav povratne naknade osigurava sakupljanje vrijednih sirovina i eliminira problematične frakcije otpada, čime doprinosi cjelokupnoj održivosti gospodarenja otpadom. Stoga će se ovakvim sustavom u praksi morati još intenzivnije balansirati kako bismo dobili još kvalitetniji sustav gospodarenja otpadom. Značaj sirovina i energije na međunarodnom tržištu nikada nije bio veći i tu RH tek treba iskoristiti svoje potencijale.
