U ovoj ćemo se analizi potruditi ukazati na to kakve su posljedice rata u Ukrajini na sigurnost opskrbe hranom u Hrvatskoj. Pritom, ključno je pitanje koje bi kratkoročne i dugoročne mjere Hrvatska trebala poduzeti kako bi osigurala sigurnost snabdijevanja hranom vlastitog stanovništva?
Sigurnost opskrbe hranom vlastitog stanovništva jedna je od osnovnih zadaća koju mora ispuniti svaka država, pa onda i Hrvatska. Naime, sigurnost opskrbe hranom jedan je od osnovnih izvora ukupne stabilnosti države, a smanjenje rizika od poremećaja snabdijevanja, ili čak gladi, direktno smanjuje rizik od socijalnih, političkih, a onda potencijalno i ostalih rizika, pokazuje povijest, ali i recentna događanja.
Posljednjih godina, pojava nekoliko kriza, a koje su za posljedicu imale i moguće krize u opskrbi stanovništva hranom, samo su potvrdile ovu činjenicu. Tako je pandemija izazvana bolešću COVID-19, prvenstveno kroz utjecaj na prekide u lancima opskrbe hanom, izazvala ogromne poremećaje na globalnim tržištima, što je za posljedicu imalo rast cijena izazvanih porastom potražnje, koja nije mogla biti zadovoljena u određenom vremenu i na određenom mjestu odgovarajućom ponudom. Činjenica je da se u nekim lancima opskrbe ovaj poremećaj još nije u potpunosti stabilizirao. Kad se na ovu krizu dodaju i poremećaji izazvani sve češćim vremenskim neprilikama ili čak katastrofama u pojedinim dijelovima svijeta, izazvani klimatskim promjenama, kao i enormni porast troškova energije, nije čudo da smo u posljednjih godinu dana svjedoci izrazito visokih inflatornih pritisaka na rast cijena energije, a onda posljedično i rast cijena hrane.
LANČANI PORAST INFLACIJE
Kako se ovi procesi odvijaju na globalnom tržištu, Hrvatska ne može ostati izolirana, a rast cijena energenata izazvao je rast cijena u svim sektorima proizvodnje, usluga, odnosno lančani porast inflacije na ukupnom tržištu.
Tako, na današnji dan, cijena barela nafte iznosi 124,44 $, a osim cijene nafte ogroman utjecaj na cijene u lancu proizvodnje hrane ima i kretanje cijena zemnog plina, budući da je on osnovni input za proizvodnju gnojiva, bez kojih je nezamisliva moderna proizvodnja hrane (5,14 $/m3). Porast cijena ova dva osnovna inputa u proizvodnji hrane sigurno će izazvati daljnji pritisak na povećanje troškova proizvodnje, a onda i porast cijena finalnih proizvoda.
Rat u Ukrajini ove će procese dodatno intenzivirati i pogoršati do, sada još, neslućenih razmjera. Koliko god smo ovih dana svi prvenstveno okrenuti stradanjima ljudi u Ukrajini, uz želju da ova agresija čim prije bude zaustavljena, posljedice ovog sukoba neminovno nameću potrebu za analizom naše vlastite pozicije, mogućih rizika i posljedica koje bi oni mogli imati na Hrvatsku.
Nadalje, Ukrajina i Rusija, dvije su zemlje koje u globalnim razmjerima predstavljaju najveće žitnice svijeta i imaju ekstremnu važnost u osiguranju stabilnosti snabdijevanja, poglavito pojedinih regija u svijetu, osnovnim žitaricama i uljaricama. Istovremeno, zemlja agresor, Rusija, predstavlja jedan od ključnih čimbenika na tržištu energetike i proizvodnje inputa za gnojiva potrebnih za poljoprivrednu proizvodnju.
Kolika je važnost ove dvije zemlje u globalnoj opskrbi hranom pokazuje i činjenica da Rusija i Ukrajina danas predstavljaju oko 35% svjetskog izvoza pšenice, preko 26% svjetskog izvoza ječma, više od 70% svjetskog izvoza suncokretovog ulja, oko 20% svjetskog izvoza kukuruza te oko 24% svjetskog izvoza suncokreta (IFPRI).
PREKID LANACA OPSKRBE
Zašto promatramo ove dvije zemlje zajedno? Zato što se više od 90% količina commodity roba iz ove dvije žitnice Europe izveze preko crnomorskih luka, do čijeg zatvaranja je ovaj rat već doveo. Tako je, bez obzira na kalkulacije o postojanju mogućih zaliha u obje ove zemlje, veliki logistički izazov, kako i kojim sredstvima će se ta roba otpremiti i kojim novim pravcima dobave. Naime, svaki novi način prijevoza ozbiljno će podići troškove dobave, a time i ukupnu cijenu roba, čak i ako one budu dostupne.
Nadalje, glavni kupci roba s Crnog mora bile su zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, koje su više od 50% svojih potreba u žitaricama dobavljale iz Ukrajine i Rusije. Ukrajina je, također, važan dobavljač kukuruza za Europsku uniju i Kinu, a posebno za Egipat i Libiju.
Svjetska zdravstvena organizacija već upozorava na mogućnost povećanja broja gladnih u svijetu sa sadašnjih 800 milijuna za dodatnih 120 milijuna ljudi, što u ugroženim regijama, poglavito Afrike, može dovesti do socijalnih nemira i ogromne patnje stanovništva.
Iako većina analitičara smatra da je više od dvije trećine pšenice i ječma iz prošlogodišnje žetve u Ukrajini već otpremljeno, ostaje pitanje zaliha kukuruza kojima se uobičajeno trgovalo tek u proljeće, pa do ranog ljeta. Pojedini analitičari, naravno, očekujući brz završetak agresije, upozoravaju na činjenicu da je jesenska sjetva u Ukrajini i Rusiji obavljena u mirnodopskim uvjetima i bila relativno zadovoljavajuća, no ostaje pitanje proljetnih kultura, čija je sjetva pred vratima. Najvažnija luka za izvoz ove robe je Odessa, a onda i Mariupol, gdje postojeće ratne operacije upućuju na to da, u kratkom roku, izvoz kroz ove luke neće biti moguć.
Ove prijetnje izazvale su, naravno, normalno povećanje potražnje za robom iz drugih dijelova svijeta, a time i porast cijena svih commodity roba, iako je procjena da – imajući u vidu da najveći dio pšenice i suncokreta dolazi iz zapadne Ukrajine, gdje je trenutno utjecaj ratnih operacija bitno manji – otežana logistika znači smanjenje ponude i pritisak na dobavu iz drugih pravaca. Tako je posljednjih dana povećan izvoz kukuruza i pšenice iz Rumunjske preko njenih luka na Crnom moru, a ruske žitarice će vjerojatno, prema procjeni analitičara, završiti u Kini, koristeći se ostalim pravcima dobave.
MOŽEMO LI IZVUĆI POUKE?
Cjelokupna ratna situacija u Ukrajini samo je pokazala koliko je osiguranje sigurnosti opskrbe hranom vlastitog stanovništvo izuzetno važno. Potpuno je jasno da zemlje koje nemaju prirodne uvjete za vlastitu proizvodnju uvijek moraju biti okrenute globalnom tržištu, ali i one pokazuju, prema analizama, da se opskrbljuju već u žetvi i ugovaraju količine žitarica i uljarica potrebnih za cijelu narednu godinu.
No, iako je, prema dostupnim podacima, Egipat ugovorio količine pšenice potrebne za cjelogodišnju preradu, one još nisu u cijelosti isporučene, a porast cijena ove žitarice izazvat će dodatni stres i probleme u nabavi, jer država visoko subvencionira nabavu krušarica. Postoje podaci da se Egipat već okreće prema drugim mogućim izvorima nabave.
I Hrvatska je, naravno, kao i na početku pandemije, počela intenzivno analizirati rizike koji bi mogli dovesti do poremećaja u opskrbi hranom te je utvrdila da kratkoročnih poremećaja ne bi trebalo biti, osim što će jedan negativan aspekt krize biti enormno povećanje cijena hrane, kao i inputa potrebnih za proizvodnju hrane, a onda će i buduće cijene žitarica i uljarica posljedično rasti.
No, možemo li ovaj put stati samo na kratkoročnim analizama i eventualnim Vladinim intervencijama u području čuvanja domaćih zaliha žitarica koje u Hrvatskoj postoje, ili bi mogli ovu situaciju iskoristiti za povećanje proizvodnje hrane i dugoročno povećanje stupnja samodostatnosti u nekim osnovnim sektorima poljoprivredne proizvodnje?!
Naime, Hrvatska, za razliku od nekih drugih zemalja, ima i vlastitu proizvodnju dušičnog gnojiva, no, ona je jasno ovisna o uvozu i cijeni prirodnog plina iz Rusije, ali i uvozu i cijenama kalijevih soli, potrebnih za proizvodnju gnojiva koje dolaze iz Bjelorusije i Rusije. Ovdje postoji, ne samo rizik od porasta cijena ovih inputa, koji već duže izazivaju rast cijena gnojiva, koji troškove sjetve čine enormno visokim, no sam rizik od nemogućnosti nabave ovih sirovina koji realno postoji, što se rat više produbljuje, izaziva daljnji pritisak na potrebu nabave iz drugih pravaca, što onda ukupne troškove bitno uvećava i cijenu proljetne sjetve čini najvećom u posljednjih 30 godina. To je jedan od inflatornih pritisaka na cijenu hrane koji teško možemo izbjeći. No, država je u ovom dijelu odlučila interventnim mjerama smanjiti utjecaj povećanja cijena inputa na mogućnost proljetne sjetve farmera koja je pred nama. I time bi država ispunila svoju zadaću – osigurala normalnu sjetvu, a time i količine pšenice, kukuruza, suncokreta i soje koje Hrvatska treba, pa i izvoz.
PROBLEM SAMODOSTATNOSTI
No, je li dovoljno sačuvati postojeće zalihe žitarica za domaće potrebe, odnosno osigurati proljetnu sjetvu?
S jedne strane, imamo sreću da su naši ratari, motivirani i rastom cijena gotovo svih commodity roba na burzama, održali stabilnu proizvodnju kroz godine, a time i omogućili Hrvatskoj da bude jedan od značajnih regionalnih izvoznika pšenice i kukuruza, prvenstveno na susjedna tržišta (Italija, BiH, Austrija, itd.).
U situaciji rata pritisak na uvoz iz Hrvatske s ovih tržišta dodatno će se povećati i vjerojatno dodatno utjecati na regionalno podizanje cijena pojedinih roba jer zemlje uvoznice kroz smanjeni trošak prijevoza i nesigurnost, ako robu dobavljaju iz dalekih destinacija, mogu i platit će više same žitarice.
S druge strane, kad se detaljno analiziraju trendovi u proizvodnji posljednjih desetak godina, što je u poljoprivredi relativno kratak period, možemo uočiti da je hrvatska poljoprivreda zadržala samodostatnost jedino u proizvodnji ratarskih kultura, prvenstveno žitarica, a da je posljednjih godina, potaknuta politikom poticaja iz Europske unije, bitno povećala proizvodnju soje, suncokretovog zrna i uljane repice u odnosu na razdoblje prije ulaska u EU. Na žalost, u posljednjih deset godina, a poglavito od ulaska u Europsku uniju, naša domaća potreba za žitaricama pada, prvenstveno uslijed smanjenja domaće stočarske proizvodnje, a time i sve veće ovisnosti o uvozu mesa i mlijeka, čime postajemo sve ovisniji o dobavi mesa i mlijeka iz nekih drugih pravaca, prvenstveno zemalja Europske unije.
Može li ova ratna kriza, koja u pravilu ima za posljedicu i krizu gladi, odnosno povećanje nesigurnosti u lancima snabdijevanja uvjeriti naše stratege da, osim kratkoročnih intervencija, koje treba pozdraviti, postoji prostor i mogućnost da se dugoročnim intervencijama u pojedine sektore osigura veći postotak sigurnosti snabdijevanja hranom hrvatskog stanovništva iz domaćih izvora, kako bi se izbjegle sve eventualne posljedice velikih kriznih poremećaja do kojih može doći?!
Za takve zaokrete, u ekonomskom smislu, uvijek je najbolji period visokih cijena koje stvaraju dodatni prostor i vrijeme potrebno za prilagodbu domaće proizvodnje uvjetima globalne konkurentnosti. Tako bi bilo dobro da se, jedna od potreba koja je izražena i u Strateškom planu razvoja poljoprivrede do 2030. godine, a odnosi se na povećanje dodane vrijednosti u lancu proizvodnje hrane, stvarno i realizira i to poglavito u nekoliko lanaca vrijednosti koji su od primarne važnosti za prehranu stanovništva. Tako je pomalo nevjerojatno da Hrvatska, posljednjih godina, podiže proizvodnju, kako soje, tako i suncokreta, te je veliki izvoznik, a istovremeno postaje veliki uvoznik suncokretovog ulja, sojine sačme i sojinog ulja.
STRATEŠKI PRISTUP
Istovremeno, nusproizvodi iz proizvodnje ulja suncokreta i soje, sačme i pogače, stočna su hrana koju uvozimo i ovisni smo o logističkim pravcima dobave iz Južne Amerike. Tako je samo u 2020. godini Hrvatska uvezla ukupno 69.079,82 tona suncokretovog ulja, od čega je gotovo 45 tisuća tona iz Srbije, a 18 tisuća tona iz Mađarske, dok je Hrvatska istovremeno izvezla 60.537,7 tona suncokretovog sjemena.
Gotovo istu ili sličnu situaciju imamo u uvozu velikog dijela proizvoda od brašna, ovdje prvenstveno mislimo na kruh i proizvode na bazi brašna koji se u značajnim količinama uvoze (26.885 tona brašna, prema podacima DZS-a), dok mi izvozimo osnovne sirovine, pšenicu.
Možemo li uopće, ako nemamo ambiciju proizvoditi vlastite kekse i kolače, imati ambiciju osigurati domaćem stanovništvu domaće suncokretovo ulje, osnovne proizvode od brašna, mlijeka i mesa?
Naša samodostatnost u sektoru mesa iznosi svega oko 70%, s tim da smo u nekim vrstama mesa već na razini od 50%, a samodostatnost u proizvodnji mlijeka je ispod 50%. Možemo li uopće zamisliti kakva bi situacija u snabdijevanju stanovništva nastala ako bi došlo do prekida u lancima opskrbe iz zapadnoeuropskih zemalja ovim dvjema grupama hrane?!
Naime, drugi rizik u području osiguranja hrane, koji Hrvatska nije smanjila, je logistički rizik, gdje nismo valorizirali naš položaj pomorske zemlje, odnosno zemlje na Dunavu, i to prvenstveno zbog zastarjele infrastrukture željezničkog prometa, gdje nemamo dovoljno vagona, ali ni lučkih modernih skladišta, što bi omogućilo konkurentne prijevozne troškove i osiguralo najjeftiniji transport i izvoz, odnosno dobavu iz drugih zemalja.
Ako ovaj rat potraje, potražnja za robama u Constanţi, a time i cijene na Crnom moru, odnosno potražnja na jadranskim lukama za commodity robama, uz konkurentne cijene željezničkog transporta i odgovarajuće logističke kapacitete u lukama omogućila bi smanjenje pritiska na domaće silose i brži protok roba.
Naravno, prigovori ovakvoj analizi uvijek dolaze od strane tzv. zagovornika slobodnog tržišta koji će zapravo tvrditi da je prvi uvjet rasta domaće proizvodnje njena konkurentnost, a tek onda imamo pravo tražiti samodostatnost domaće proizvodnje.
No, upravo ovakve krize pokazuju da postojanje domaće proizvodnje hrane ne može više i nikad nije bilo samo pitanje njene konkurentnosti, već je proizvodnja hrane, kao faktor stvarne stabilnosti i sigurnosti, uvijek bila i mora biti u fokusu dugoročne razvojne strategije.
Ovo pokazuju primjeri drugih zemalja, koje, i kad nemaju prirodne potencijale kakve ima Hrvatska, inzistiraju na domaćoj proizvodnji i sigurnosti vlastitog stanovništva u mogućim kriznim situacijama.
