Sve je u trgovini Mena podređeno kupcima koji znaju da kod Barbare i Ratka, osim po osnovne potrepštine, uvijek mogu doći i na čašicu okrjepljujućeg razgovora, pohvaliti se dobro obavljenim poslom ili pak zatražiti pokoji savjet.
U srcu Istre, na podjednakoj udaljenosti između Pule, Rovinja i Labina, smjestio se Sutivanac, selo od svega tristotinjak stanovnika, okruženo zelenilom, nevjerojatnim pogledom na dolinu Raše i moćnu Učku koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Među njegovih sedam zaselaka su i Cvitići, mjesto gdje već više od dva desetljeća obitelj Šugar vodi dućan mješovitom robom kakvog danas nije lako naći. Sve je u njemu podređeno kupcima koji znaju da kod Barbare i Ratka, osim po osnovne potrepštine, uvijek mogu doći i na čašicu okrjepljujućeg razgovora, pohvaliti se dobro obavljenim poslom ili pak zatražiti pokoji savjet. Posebna je to poduzetnička priča u kojoj trgovina vodi glavnu, ali ne i jedinu riječ jer je dućan Mena s godinama, u pravom smislu riječi, postao važan dio svakodnevice stanovnika svih pitoresknih zaselaka Sutivanca.
Supružnici Šugar gotovo oduvijek su u trgovini. U Barbarinom slučaju je to od završetka trgovačke škole, dok je Ratko nakon završene metalske škole odradio stipendiju u pulskom Uljaniku. A sve nakon toga na njegovom je poslovnom putu vezano uz trgovinu. Dio radnog vijeka proveo je radeći u skladištu, a neko vrijeme je bio i trgovački putnik jednog proizvođača kave.
“Ovaj dućan u našoj kući u Cvitićima otvorili smo 1. studenoga 2005. godine”, uz smiješak se prisjeća Barbara, priznajući kako je točan podatak morala ići provjeriti u poslovne knjige budući da je od tada prošlo već dosta vremena. Ali zato se itekako dobro sjeća kako su nadjenuli ime trgovini. Starija kći, Manuela, kao malena nije mogla izgovoriti svoje ime pa je govorila Mena. Barbara i Ratko su, nakon što su im u Obrtničkoj komori odbili nekoliko predloženih imena, kao jednu od posljednjih opcija iznijeli ovo ime, obiteljski nadimak, i ono se pokazalo kao pun pogodak.
Neposredno prije Mene supružnici su vodili market u Puli, ali posao se nije pokazao isplativim pa su sreću ipak odlučili potražiti u vlastitom prostoru i među poznatima.
I DALJE DVOKRATNO
Odluka da posao pokrenu u Sutivancu pokazala se odličnom, a posao je u desetak godina nakon otvorenja zaista cvao. Velika je to zasluga Barbare koja je uz dvoje male djece vodila dućan. Međutim, i ona priznaje da bez pouzdanog baka servisa, u ovom slučaju svekrve, ne bi to bila u stanju. Nakon određenog vremena ipak se umorila, a kako je i suprug bio dosta odsutan zbog svog posla, čak su razmišljali zatvoriti Menu.
Vlasnica Barbara u trgovačkoj je branši još od završetka srednje trgovačke škole
Slučaj je htio da se tih dana otvarala poslovnica jednog većeg lokalnog lanca u Žminju, a Barbaru su kao iskusnog trgovca pozvali da u njemu bude zamjenica poslovođe. U Menu je tada došla nova prodavačica, trgovina je dobila dvokratno radno vrijeme, a supružnici Šugar su, uz redovne poslove, nastavili voditi i poslovanje vlastitog dućana.
Tako je sve funkcioniralo do prošle godine kada je Barbara ipak zaključila da je, odlaskom djelatnice, vrijeme da ona preuzme samo Menu. “Ostavili smo dvokratno radno vrijeme tako da ja sada uglavnom radim od 8 do 12, a onda Ratko preuzima smjenu od 16 do 20. Nakon zatvaranja još dođem malo pospremiti i pripremiti sve za sljedeći radni dan”, objašnjava vlasnica dodajući kako joj u svakodnevnom brzom ritmu pravo zadovoljstvo predstavlja uređenje okućnice i briga za cvijeće koje krasi ulaz u dućan. Voli ona i uređivati trgovinu i raspoređivati artikle po policama, ali to često zbuni kupce koji su navikli određene stvari naći na poznatom mjestu. “Lako je meni za kupce, ali ni ja ponekad ne znam gdje je Barbara što stavila”, veselo je dometnuo Ratko.
KLASIČAN ASORTIMAN
Trgovina u Sutivancu radi svaki dan u tom ritmu osim nedjeljom jer su supružnici taj jedan dan odlučili ostaviti slobodnim, ne koriste čak niti predviđenih 16 nedjelja. Njihovi kupci su se već odavno privikli na takav ritam, a navikli su i na asortiman koji im Mena pouzdano nudi. Supružnici Šugar svoju Menu od milja zovu “servis” dućan, svjesni da se kod njih ne rade velike nabavke, popularne “špeže” u Istri, već ljudi uglavnom navrate kad im u zadnji čas nešto usfali. Imaju zato i prehranu i neprehranu, klasičan asortiman mješovite robe.
Sve nabavljaju svježe, gotovo svakoga dana, jer su im skladišni kapaciteti ograničeni, a i pomno paze na rokove te stoga ne stvaraju prevelike zalihe. U ponudi su im, uz ostalo, i stočna hrana, što sumještanima bude zgodno da ne moraju baš za svaku stvar do Pazina ili Žminja, a ima i sjemenske robe, cvijeća i zemlje za sadnju, vaza i štošta drugoga. Sve u svemu, više od 2.500 artikala su nabrojali Šugari iako je prije, tvrde, bilo i više. Najviše se proda kruha i mlijeka, dosta su popularni među stranim radnicima obližnjih tvornica koji se kod njih opskrbljuju marendom pa su zato nabavili i veći asortiman gotovih i polugotovih jela. Voće i povrće također zauzima dio polica, a dolaskom ljeta sve popularnija točka u dućanu je i škrinja sa sladoledom.
Trgovina Mena odnedavno je članica Saveza udruga malih trgovaca te koristi prednosti objedinjene nabave robe
“Iako smo mali dućan, naše cijene nisu uvijek znatno više od onih u dućanima velikih lanaca, a kupci to često zanemare”, objašnjava Ratko ilustrirajući to primjerom susjeda koji se za jednu svinjokolju itekako iznenadio povoljnoj cijeni papra kojeg se nije sjetio na vrijeme nabaviti u velikom dućanu.
Dio zasluga za povoljnije cijene može se pripisati i odnedavnom članstvu Mene u Savezu udruga malih trgovaca, ali svejedno Barbara i Ratko dalje imaju pune ruke posla te u nabavku odlaze gotovo svakodnevno.
I uz nemali broj obaveza uvijek imaju vremena za svoje kupce koje poznaju po imenu, znaju im navike i preferencije. Iako u obitelji, kako se za sada čini, nemaju potencijalnih nasljednika posla, supružnici imaju razloga biti ponosni na posao i navike koje su izgradili te vrijednost koju donose svojim sumještanima.
